Foto: Pixabay

Iako su posljednjih godina sjevernokorejske prijetnje, nuklearni i raketni pokusi izazivali veliku pozornost u svjetskoj javnosti, aktualni potezi Pyongyanga pokazuju potpuno drukčiju, pomirbenu retoriku. Kim Jong-un promijenio je svoju strategiju vanjske politike i potaknuo diplomaciju najvećih svjetskih sila na angažman u geostrateški važnom djelu svijeta.

Početkom godine svjetsku javnost iznenadila je vijest o tome da će Sjeverna i Južna koreja nastupati pod istom zastavom na Zimskim olimpijskim igrama, a zatim su otvoreni diplomatski kanali sa SAD-om te je direktor CIA-e Pompeo posjetio Sjevernu Koreju. Kim je nedavno posjetio i kineskog predsjednika u Pekingu, a šef ruske diplomacije Lavrov pozvan je u Pyongyang.

Učvršćivanje položaja

Komentirajući taj nagli zaokret sjevernokorejske politike, Boško Picula s katedre za međunarodne odnose Fakulteta političkih znanosti navodi kako je oštra, ratna retorika posljednjih nekoliko godina mladom i neiskusnom Kim Jong-unu, zapravo, bila jedno od sredstava za konsolidaciju vlasti i moći u državi. Stvarao je imidž čvrstog vođe s ciljem neutraliziranja prijetnji politički jakih neistomišljenika u državi i gradio legitimitet, s obzirom na to da je vlast preuzeo nenadano i uz skepticizam iz krugova sjevernokorejskog režima.

Aktualnim otvaranjem diplomatskih kanala Sjeverna Koreja bi mogla iznuditi ukidanje djela sankcija koje su joj nametnule pojedine države i UN, a koje joj uništavaju gospodarstvo

Dakle, nova i pomirbena strategija kojoj trenutačno svjedočimo odraz je toga da je Kim Jong-un shvatio kako je, s jedne strane, na unutarnjopolitičkom planu napokon osigurao stabilnost vlastitog položaja, a s druge strane, na vanjskopolitičkom, dosegao granice tolerancije međunarodne zajednice. Aktualnim otvaranjem diplomatskih kanala Sjeverna Koreja bi mogla iznuditi ukidanje dijela sankcija koje su joj nametnule pojedine države i UN, a koje joj uništavaju gospodarstvo. Međutim, SAD kao nužnost ističe denuklearizaciju Sjeverne Koreje, a nije još jasno na kakve će točno uvjete Kim Jong-un pristati u tom smislu i hoće li oni biti zadovoljavajući SAD-u.

Uloga Kine, Rusije i SAD-a

Važno je ipak istaknuti, slaže se Picula, da unatoč raspravama o tome što će se i kako dogoditi u smislu daljnjih koraka u obnovi veza između dviju Koreja, trenutačno je najvažnija zadaća diplomacije doista osigurati funkcionalni mir. Naposljetku, Sjeverna i Južna Koreja još su formalno u ratu s obzirom na to da, unatoč prekidu ratnih akcija 1953., mir službeno nikad nije potpisan.

Kina i Rusija graniče sa Sjevernom Korejom, a SAD ima iznimno jak utjecaj u Južnoj Koreji i općenito u regiji, te je jasno da će ove države odigrati važnu ulogu u diplomaciji i kreiranju budućih procesa na poluotoku, ali njihovi stavovi se mimoilaze.

“Kina još od podjele Koreje u pedesetima inzistira na očuvanju komunističkog režima na sjeveru Koreje, dok bi SAD i Južna Koreja htjeli da se čitav poluotok u dogledno vrijeme vrati pod utjecaj Seula, što se pak možda ne bi svidjelo drugom američkom savezniku, Japanu, koji bi se osjećao ugroženim uz još jednu tako jaku silu u svom susjedstvu. Rusija se u ovoj krizi postavlja kao određeni arbitar, nastojeći odigrati ulogu pomiritelja nepomirljivih, čime će dobiti neke bodove na međunarodnoj sceni”, navodi Picula i sugerira na mogućnost da Trump odluči napraviti iskorak u smislu vanjske politike svoje administracije i izabrati sjevernokorejsku krizu kao onu koju će razriješiti u svom mandatu, slično kao što se Obaminoj administraciji pripisuje pomirba s Kubom i nuklearni sporazum s Iranom.

Govoreći o sjevernokorejskom pitanju u globalnom kontekstu i u jeku sve prisutnijeg ozračja novog hladnog rata, Picula zaključuje: “SAD se u Siriji pokazao kao sila koja gubi inicijativu na Bliskom istoku. Ako to ne kompenzira nekim drugim uspjesima, poput poboljšanja situacije na korejskom poluotoku, onda SAD, barem u srednjoročnom razdoblju, postaje manje relevantna sila na kriznim žarištima”.