Više od deset sati potrajali su pregovori u Moskvi na kojima je glavnu riječ vodio ruski ministar vanjskih poslova, Sergei Lavrov. Najprije je rekao da je zadovoljan pregovorima te da se nada poboljšaju situacije, no nedugo nakon toga, postalo je izgledno da će se osim Turske, koja od samog početka šalje vojnike i oružje Azerbajdžanu, u sukob ubrzo umiješati i Rusija, koja s Armenijom ima dogovor o uzajamnoj obrani. The New York Times (https://www.nytimes.com/2020/10/09/world/middleeast/nagorno-karabakh-cease-fire-russia.html) je samo dan prije dogovora pregovora prenio da je ruski ministar vanjskih poslova već započeo razgovore o pokretanju pomoći Armeniji s predsjednikom Vladimirom Putinom.
Vojno nadmetanje i uplitanje saveznika u sukob
Duljina sukoba kao i posljedice za regiju još uvijek nisu poznate, no profesor Davor Boban s Fakulteta političkih znanosti objašnjava da će o tome uvelike ovisiti koliko je Azerbajdžan spreman daleko ići kao vojno puno jača država od Armenije. Razlog zašto je ovaj sukob toliko eskalirao zasigurno je i oružje koje je u mnogočemu uznapredovalo od zadnjeg sukoba. Iako je od kraja rata tijekom 1990-ih, Rusija učestalo prodavala oružje za obje strane, u zadnjem sukobu odlučila se za Armeniju da bi održala donekle jednake uvjete u regiji (https://www.geopoliticalmonitor.com/russian-arms-sales-to-armenia-and-their-geopolitical-effects/). Iz tog razloga, Armenija je 2018. godine proglašena trećom najnaoružanijom državom na svijetu prema Globalnom oružanom indeksu (https://gmi.bicc.de/index.php?page=ranking-table).Također, uvjeti tijekom godina nisu bili isti. Dok je Armenija 2013. godine potpisala ugovor s Rusijom, koji joj je omogućio kupovanje oružja po jednoj cijeni te su mogli uzimati kredite za iste u ruskim bankama, Azerbajdžan je plaćao puno višu cijenu i optuživao armensku vladu da sudjeluje u jačanju terorističkih skupina s oružjem kupljenim od Rusije.
S druge strane, Azerbajdžan je saveznika našao u Turskoj koja nikada nije skrivala prave motive uplitanja u sukob. Od 1915. godine i genocida nad Armencima u kojem je poginulo više od 1,5 milijuna ljudi i koji do danas nije priznat, Turska nema diplomatske odnose s tom zemljom. Osim toga, Azerbajdžan i Tursku imaju dugotrajne kulturalne i povijesne odnose (https://apnews.com/article/turkey-territorial-disputes-azerbaijan-ankara-armenia-9a95d9690569623adedffe8c16f3588d) koji su započeli kada je Turska prva priznala Azerbajdžan 1991. godine, nakon raspada Sovjetskog saveza. Profesor Boban nadodao je kako, iako postoje druge regije na svijetu gdje se "lome koplja" između globalnih sila, situaciju na Južnom Kavkazu ne treba ignorirati.
"Od Azerbajdžana preko Gruzije do turske luke na Sredozemnom moru prolazi naftovod kojim se azerbajdžanska nafta izvozi na svjetsko tržište", izjavio je Boban.
Uloga Irana u sukobu
Osim glavna dva aktera, u borbu bi se ubrzo mogao uključiti i donedavni mirotvorac u regiji – Iran, koji je početkom 1990-ih bilo glavni zagovaratelj mira. Obje pretežito muslimanske zemlje, Iran i Azerbajdžan dijele i velik broj stanovništva. Između 12 i 20 milijuna Azerbajdžanaca trenutno živi u Iranu te neki od njih zagovaraju radikalnu ljubav prema domovini. Iako do sada nema znakova pokretanja borbe za odcjepljenje, Iranu nikako nije u cilju trenutna situacija.Veći problem od samog rata u regiji Nagorno Karabah Iranu predstavljaju glavni saveznici s obje strane – Rusija i Turska. Zajedno s Rusijom, Iran je na strani u građanskom ratu u Siriji, gdje obje države podržavaju predsjednika Bashar al-Assada i njegove režim odgovoran za više od devet godina ratovanja. Također je s Rusijom vezan i zbog sankcija koje im je nametnuo SAD 2015. godine. Budući da ne može računati ni na pomoć Europske unije, Iran se oslonio na Rusiju kao na jednog od partnera u regiji.
S druge strane Turska je također dobro poslužila Iranu kao trgovinski partner nakon sankcija te im to nije jedina zajednička točka Iran u ovom odnosu vidi priliku za saveznika protiv Kurda, iranskog naroda čija država nije priznata i s kojima Turska također trenutno ratuje. Kurdi su tijekom mandata predsjednika Baracka Obame bili ključni američki saveznici u borbi protiv ISIS-a. Dolaskom Donalda Trumpa prestaje američka pomoć narodu koji tvrdi da mu pripada teritorij u četiri države na bliskom istoku – Iraku gdje imaju najveću autonomiju, Iranu, Siriji i Turskoj.
Prema svemu sudeći, sukob između Azerbajdžana i Armenije ne vrti se toliko oko te dvije države koliko oko prevlasti nad regijom. Profesor Boban istaknuo je da se ključan sukob događa između Rusije, Turske i Irana i njihovih viših interesa za regiju.
