Veliki nogomet, futsal, tenis i odbojka. Sve su to sportovi kojima se bavio svestrani Vinkovčanin, ujedno i student fizioterapije, Dominik Jelinić. Sa svojih 25 godina može se pohvaliti brojnim sportskim uspjesima, ali njegova najveća ljubav ipak je mali nogomet. Osvojeno Socca prvenstvo Hrvatske i nagrada za najboljeg golmana, poziv u socca reprezentaciju, nastup na Svjetskom prvenstvu samo su neki događaji koje je Dominik upisao u svoju futsal karijeru. Kao veliki zaljubljenik u sport, rado sudjeluje i na mnogim amaterskim turnirima, a trenutno se po drugi put nalazi na Svjetskom prvenstvu u malom nogometu.
Ima li neki poseban razlog zašto si se najduže zadržao u futsalu, unatoč brojnim uspjesima i u drugim sportovima?
Nogomet je sport koji sam počeo prvi trenirati i počeo sam kao igrač. Na kraju sam završio na golu i to se pokazalo uspješnim. Futsal sam počeo trenirati prije osam godina na nagovor tate. Išli smo gledati vinkovački derbi između MNK Vinkovci i Aurelije. Meni se svidjela atmosfera i mislio sam da mogu pridonijeti puno u futsalu. Tada sam počeo trenirati i, iskreno, više mi se sviđa futsal od velikog nogometa bez obzira na to što je nogomet popularniji. Mislim da se futsal u zadnje vrijeme diže jako puno, posebno u Vinkovcima. Ako se mene pita, futsal će uvijek biti ispred velikog nogometa.
Svoju karijeru započeo si u MNK Vinkovci. Kako je izgledao tvoj put u tom malonogometnom klubu?
Prošao sam sve kategorija od kadeta, juniora i seniora. S juniorima smo osvojili treće mjesto na prvenstvu Hrvatske kada sam tek došao u klub. Nisam još bio naviknut i odmah sam bio bačen u vatru. Jako dobro sam se snašao i smatram da mi je to bilo jedno veliko iskustvo i jedan veliki korak naprijed. Sljedeće godine sam išao s kadetima na prvenstvo gdje smo ostvarili peto mjesto. To su vrhunski rezultati i smatram da me je to ponijelo da nastavim trenirati futsal. Sada treniram i mlađe kategorije te smo u dogovoru s upravom kluba odlučili osnovati i kategoriju pionira koje smo zajedničkim snaga preuzeli trener juniora Josip Haluška i ja. Kroz nekoliko treninga približili smo im futsal najbolje što smo mogli. Možemo reći da imamo jako talentiranu generaciju.
Trenutno si član kluba MNK Brod 035 iz Slavonskog Broda. Jesi li očekivao njihov poziv?
Poziv Broda došao je iznenada i neočekivano nekoliko dana prije prijelaznog roka. Kontaktirali su me i željeli su da im dođem pomoći da uđu u prvu ligu. Moj klub me podržao, nitko nije imao ništa protiv i tako je započela priča za koju su najviše zaslužni Dario Filipović i Matej Gačić. Odradio sam polusezonu u Brodu, nije prošlo baš uspješno jer nismo prošli kvalifikacije za prvu ligu. Što se tiče mog dolaska i bivanja tamo, ljudi su korektni, ekipa je odlična, dečki su super i prihvatili su me kao svog odmah od prvog dana te sam ostao u klubu.
Koja ti je najveća motivacija za bavljenje sportom, imaš li neki poseban uzor?
Nije mi potrebna neka motivacija jer to jednostavno volim i kroz život sam putem sporta upoznao najviše prijatelja s kojima se družim i danas. Kod motivacije prvi su mi prijatelji i društvo, a tek nakon njih stanje na terenu i igranje određenog sporta. Što se tiče uzora, tata mi je bio golman tako da možemo reći da mi je tata uzor iako, iskreno, nisam nikad s njim radio individualno što je iznenađujuće. Odlučio sam ići sam svojim putem. On je naravno tu da me kritizira i ispravlja moje pogreške koje, naravno, uvijek vidi.
Sudjelovao si na mnogim turnirima. Koji ti je ostao u posebnom sjećanju?
Meni je u sjećanju ostao prvi osvojeni seniorski turnir, ujedno i prvi na kojem sam sudjelovao. Bio je u Vinkovcima. Natjecao sam se kao srednjoškolac s ekipom MNK Vinkovci. Spletom okolnosti tadašnji vratar nije mogao braniti pa su mene zvali kao juniora. Jako lijepo sjećanje je i kad sam se sa srednjoškolskom ekipom plasirao na Sportske igre mladih u Split gdje smo osvojili županijsko natjecanje između stvarno kvalitetnih ekipa i to je bio potpuno neočekivan rezultat. I posljednje je osvajanje Socca prvenstva Hrvatske u malom nogometu. Mislim da je osvajanje prvenstva Hrvatske u bilo kojem sportu za sportaša najveći uspjeh. Mi tada nismo bili svjesni toga, a mislim da i danas možemo reći da nismo svjesni što smo napravili.
Prošle godine si sa svojom ekipom osvojio Socca prvenstvo Hrvatske u Kerestincu. Kako je izgledao put do pobjede i tvoje nagrade za najboljeg golmana?
Kao i svake godine, išli smo s visokim očekivanjima jer smo svako natjecanje došli barem do četvrtfinala. Godinama prije sreća nas nije poslužila jer smo prve godine završili drugi, jedne godine smo bili četvrti, jedne smo ispali u četvrtfinalu. Nadali smo se da je 2022. godina koja će nam donijeti naslov. Tako se i pokazalo. Iako smo u uvodnoj utakmici doživjeli poraz što nas je malo spustilo na zemlju, konsolidirali smo i dogovorili sve kako treba. Turnir smo do kraja odradili savršeno te smo potpuno demolirali protivnike. Velikim rezultatima pokazali smo našu dominaciju i snagu te smo sasvim zasluženo osvojili naslov i uzeli sve individualne nagrade.
Nakon osvojenog prvenstva izbornik Željko Ostrman pozvao te u socca reprezentaciju za Svjetsko prvenstvo u malom nogometu u Budimpešti. Svjetsko prvenstvo okuplja najbolje svjetske malonogometaše. Kakav je osjećaj znati da je izbornik reprezentacije prepoznao tvoj rad i trud?
Svakako mi je drago što je izbornik prepoznao moj trud i kvalitetu te me pozvao na Svjetsko prvenstvo koje je bilo jedno predivno iskustvo. Rekao sam da je osvajanje prvenstva najveći uspjeh, ali mislim da nastupanje za hrvatsku reprezentaciju kad staneš i slušaš himnu izmami fantastične osjećaje te mi je drago zbog toga. Ondje sam branio tri utakmice.
Ove godine ponovno si zaslužio povjerenje izbornika te si dobio poziv za Svjetsko prvenstvo u Essenu koje se trenutno održava. Kakvi su tvoji dojmovi u vezi ovogodišnjeg prvenstva?
U grupi smo s Meksikom, Kostarikom i Sirijom. Prošli smo grupu kao drugoplasirani jer smo pobijedili Kostariku i Siriju, a odlučujuću utakmicu izgubili smo od Meksika 1:0. Smatram da smo zaslužili barem neodlučeno, no bolje da se ta utakmica dogodila sada nego u završnici turnira. Dalje nam u šesnaestini finala slijedi Gruzija, a u osmini finala nam najvjerojatnije slijedi dvoboj s Njemačkom, domaćinom prvenstva, te će nijanse odlučivati i mislim da će to biti jedna poslastica za gledatelje. Sve utakmice su sada na ispadanje i više nema prava na pogrešku, no smatram da imamo ekipu za otići do samog kraja. Na ovom je prvenstvu puno bolja atmosfera u gradu i u ekipi. Podrška reprezentaciji je fantastična, ljudi nas zaustavljaju u gradu i fotografiraju se s nama. Navijanje je vrhunsko i to nas diže i smatram da nam je to poticaj za još bolje rezultate u nastavku turnira.
Studiraš na vukovarskom Veleučilištu gdje si dobio nagradu za najboljeg sportaša. Kako usklađuješ sportske i studentske obaveze?
Trenutno sam na studiju fizioterapije u Vukovaru. Fizioterapija i sport imaju puno poveznica i mislim da se svakako može baviti aktivno i jednim i drugim. Ove godine sam dobio nagradu za sport koja mi jako puno znači. Smatram da je moguće uskladiti sportske i studentske obveze. S obzirom na to da sam sportaš, profesori mi jako puno izlaze u susret i tu bih pohvalio Veleučilište jer stvarno poštuju sportaše i smatram da je to jedna jako pozitivna stvar. Mislim da je usklađivanje obaveza moguće uz trud, volju i rad. Nekad naravno nemaš privatnog i slobodnog vremena za sve što želiš, no ako to voliš, onda nije problem.
Osim sporta, okušao si se i u sastavljanju pitanja za društvenu igru Mindrunner. Kako je došle do suradnje tvorca igre i tebe?
Tvorac igre Nikola Jurica Krešić i ja upoznali smo se, naravno, preko nogometa. Obojica imamo zajednički interes da obožavamo kvizove i društvene igre. On je osmislio Mindrunner i pitao me da sastavim pitanja. Sastavio sam 300 pitanja, ništa posebno, ali je to svakako lijepo iskustvo. Zanimljivo je kad si ugrađen u jednu priču koja je sad već jako pozitivna i koju ljudi jako cijene i igraju tu igru, drago ti je to vidjeti. Kad igraš igru i dođe tvoje pitanje pa se drugi nećkaju, to bude baš zanimljivo. Smatram da će ta igra nastaviti rasti i da će i dalje biti uspješna.
Koji su tvoji daljnji planovi, što je iduće na redu u karijeri?
Prije svega želim završiti fakultet, odnosno studij fizioterapije i ostati raditi u tom poslu, a uz to ostati se baviti sportom u svom klubu te nastaviti trenirati mlađe kategorije. To je posao koji je zahtjevan, ali i zanimljiv i to volim raditi i prenositi svoje znanje na mlađe generacije i djecu. Ostvarili smo plasman u nacionalnu ligu, odnosno prvu hrvatsku ligu za kadete. Ponosan sam na svoje dečke koji su to trudom i radom postigli i ostvarili. U MNK Vinkovci je započeo moj put, a smatram i da će završiti. Želim se nastaviti baviti i velikim nogometom i tenisom uz sve ostalo. Plan je nastaviti biti aktivni sportaš jer mislim da je to jedini put koji je ispravan u mom slučaju.
