Unska 3 – dobro poznata lokacija svima koji su namjerno ili slučajno posjetili najstariji studentski klub u Hrvatskoj. Klub studenata elektrotehnike, poznatiji kao KSET, svoju je lokaciju pronašao na pomalo neuobičajenom mjestu – u nekadašnjoj kotlovnici Elektroničkog fakulteta (ETF), današnjeg Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER). Kotlovnica je s godinama postala "poznato, čak kultno, okupljalište zagrebačke glazbene scene, mitski inkubator demo bendova, slušaonica u nas manje poznatih i alternativnih sastava i omiljeno mjesto izlazaka ne samo studenata FER-a", kako ju je opisao nekadašnji dekan FER-a Vedran Mornar.
‘Mjesto raznih dogodovština‘
Jedno od glavnih mjesta za druženje u KSET-u bio je šank, a pogled na nekadašnji cjenik baca tužnu sjetu na prošle dana kada je Cola koštala 2,20, a kava 1,30 kuna. Ne eura, kuna. Uz šankere, postojao je i šef šanka, a 2000. godine Ana Novšak, rođena Pecimotika, pokrenula je trend da za šefa šanka bude imenovana žena. Šeficom šanka postaje se na vrlo jednostavan način.
"Riječima: ‘Ti si nova šefica šanka!‘. Međutim, potrebne su ipak dobre komunikacijske i organizacijske vještine, pouzdanost, snalažljivost i sposobnost donošenja brzih odluka", objasnila je Novšak svoju nekadašnju važnu ulogu. Njezin zadatak bio je priprema i posluživanje pića, sudjelovanje u organizaciji tematskih večeri i posebnih događaja, briga o kvaliteti i upravljanje zalihama.
"Na primjer, da uvijek ima dovoljno pive", rekla je Novšak. Zbog prekomjerne konzumacije, količine piva za jednu večer nikada se ne bi stigle ohladiti pa je postojala uzrečica: "idemo u KSET na toplo pivo". Šank je, kako svoju ponudu, tako mijenjao i svoj izgled, a "vidio" je mnogo toga o čemu i danas mudro šuti.
"Sjećam se da je šank mjesto gdje je svakodnevno bilo nekakvih dogodovština ili neke zanimljive priče potpuno nepoznatih osoba koje su otkrivale potpuno novu percepciju", prisjetila se Novšak koju za šank vežu uspomene na vrlo zabavno i dinamično okruženje. Uspomene su je, kako kaže, naučile važnim životnim lekcijama i ostavile zbilja pozitivan utjecaj na njezin osobni rast.
Studenti elektrotehnike su od 60-ih godina imali i svoje glasilo pod nazivom Naš list koje je imalo ulogu informatora i studentskog putokaza. Zadnji broj Našeg lista izašao je početkom 1990. godine, a inicijativu u ruke 1994. godine preuzima Tatjana Prenđa kada s radom započinje Novinarska sekcija. Prenđa dolazi na ideju osnivanja časopisa pod, i više nego prikladnim, nazivom - @etf.hr. Sve je započelo sjajnom Brucošijadom 1993. godine koja je održana na inicijativu generacije koja je godinu ranije upisala fakultet.
Prvi časopis u Hrvatskoj
"Upali smo jedan dan u KSET i rekli: "Mi bismo Brucošijadu, jer nismo imali maturalno putovanje, maturalnu večer ni našu Brucošijadu radi Domovinskog rata. Ne znamo koliko će rat trajati i ne želimo ostati uskraćeni za baš sva iskustva u tim godinama!". I ta ista ekipa koja se tad okupila i dobro potegnula u organizaciji Brucošijade, uz još nekoliko ljudi, dijelom studenata izvan KSET-a, imala je što za ispričati, podijeliti, napisati, opisati, savjetovati", ispričala je Prenđa. Utrošila je puno energije da bi pronašla sponzore koji bi financirali Brucošijadu jer nitko nije znao koliko će se karata uspjeti prodati zbog stanja u državi.
No, tvrtke su bile itekako zainteresirane oglašavati se tadašnjim ETF-ovcima, današnjim FER-ovcima, a studenti su im mogli ponuditi više ako im daju oglasni prostor u časopisu, a ne samo na plakatu. Tiskanje su u cijelosti pokrivali sponzori, a KSET-u je ostao dio prihoda za Brucošijadu i ostale potrebe Kluba tijekom godine. Njezinu ideju osnivanja časopisa, kao i Brucošijadu, podržao je Slavko Krajcar, nekadašnji dekan FER-a.
"Zainteresiranih autora je bilo puno, grafički dizajneri su jedva dočekali da se mogu kreativno izraziti, teme su bile zabavne, ime je bilo super aktualno u trenutku kad su tek počinjali mailovi, a malo tko zna da smo prvi časopis u Hrvatskoj objavili upravo mi na WWW-u", rekla je Prenđa. Dnevni program KSET-a bio je obogaćen serijom humorističnih priča pod nazivom Sunčana jutra, a priče su izlazile i u Našem listu,. Iza glasova koji su tada svima bili poznati kriju se Andrej Grimm, poznatiji kao Vilim Spiršek, i Rudolf Kiseljak ili Rudač.
"U svakodnevnom studiju nije bilo mnogo vremena za šalu, dok juriš s predavanja na vježbe i obratno. Zašto ne dodati malo humora u cijelu stvar, a naročito ako se može povezati s elektrotehničarskim temama? Mi smo se svakodnevno tako i razgovarali kako smo poslije pisali", objasnio je Kiseljak nastanak serije. Moto im je bio što apsurdnije, to bolje, a priče su se zatim manje-više same pisale.
"Moglo bi se reći da je inspiracija došla iz života, ali ozbiljno. Tražili smo apsurdne situacije, smiješna imena i vezu s elementima iz studija. Tako su nastali, tada još mali, Florijan Tučnik i Wheatstoneova ćuprija, kao primjer", rekao je Kiseljak. Smatra da su pogodili dobar omjer neobavezne zezancije i humora, a reakcije su bile pozitivne. One negativne, ako ih je bilo, su razumljivo i mudro ignorirali.
Partija od 36 sati
"Čovjeka jednostavno svrbi da nekako bude kreativan, a onda pišeš ono što bi volio čitati. Dodatna pogodnost je da smo dvojica, pa se onda ideje uzajamno nadopunjuju, dorađuju i rastu. Mogli smo tako funkcionirali, jer imamo sličan osjećaj za jezik(e) i sličan način zafrkancije", nadovezao se Grimm. Svojim su pričama slušateljima i čitateljima izazivali osmijehe na licu.
"Dolazilo je do smiješnih scena gdje je pokoji nedužni student, a i studentica nastradala kad se počela za vrijeme ozbiljnih vježbi na sav glas smijati čitajući Naš List pod klupom", prisjetio se Kiseljak prošlih dana. KSET je mnogim studentima bio poput doma, a neki iz njega nisu izlazili ni po punih 36 sati, a razlog je – Rizik. Jedan od igrača bio je i Sven Lončar.
"Koliko se sjećam, bilo je to prije točno 4 desetljeća, plus minus jedna godina... Darkić i ja se slažemo oko toga da je igra počela na plesnoj večeri koja je tada išla petkom, mislim čak prije početka plesnjaka, bili smo uvjereni da ćemo prije zatvaranja Kluba završiti jer tko bi igrao jednu partiju dulje od pet sati, ali igra se nastavila cijelu noć, pa subotu cijeli dan, počeo je i Discov event, a mi nikako završiti", započeo je Lončar. Igra je završila u rano nedjeljno jutro, no pobjednik maratonske igre nije ostao upamćen. Igra je, osim taktika, trebala i dozu kreativnosti jer igrači nisu imali originalan Parkerov Risk već su napravili vlastitu verziju i nazvali je Riziko.
"Kartu smo napravili tako da smo u Fotografskoj sekciji projicirali preko dijapozitiva kartu svijeta na ogromni hamer i iscrtali kontinente i države. Umjesto figurica vojske nabavili smo gumbe u raznim veličinama i bojama pa je svatko dobio u startu isti broj vojnika, konjanika i topova. Mali gumbi su vrijedili jedan, srednji pet, a veliki deset bodova. Zadatci koji su se morali ostvariti, kao i granice područja s imenima, bili su napisani na obične igrače karte za bridge, dva špila", ispričao je Lončar. Taj vikend spavanja nije bilo jer je među igračima vladala bojazan od krađe ili premještanja vojske, a hranu su im dostavljali.
"Klopu u obliku bureka i ćevapa su nam nosili iz ‘obližnjeg‘ pothodnika koji je radio cijelu noć. Zadnju noć su ostala samo dvojica koji su eliminirali ostale i krvili su se do kraja. Po blijedom pamćenju, mislim da je čak bizarno završilo jer je jedan od zadataka bio uništiti onog drugog protivnika. Definitivno je pobjeda bila gorka jer na kraju smo se svi zapitali: pa što nam je to trebalo?! To jutro smo još oprali malo prozore Kluba i otišli na zadnji burek pa doma spavati", zaključio je Lončar nezaboravnu avanturu.
