U prihvatilištima Gradskog društva Crvenog križa i Caritasa Zagrebačke nadbiskupije trenutačno je evidentirano 113 korisnika. Međutim, u Hrvatskoj mreži za beskućnike ističu da je broj mnogo veći jer je mnogo njih ili na granici siromaštva ili jednostavno nisu službeno registrirani u službi socijalne skrbi. Stvaran broj u Hrvatskoj iznosi oko 2000 ljudi bez krova nad glavom, a pola od toga u Zagrebu. Unatoč tome, društvu su često nevidljivi. Nema ih na popisu stanovništva, nemaju adresu, nemaju pravo glasa.
Udruga Savao jedna je od onih koja im donacijama osigurava hranu i topli napitak, ali i ono što nerijetko znači mnogo više - razgovor i toplu riječ. Volonteri uživaju u razgovoru i druženju s njima. Mnogi su se beskućnici složili da im upravo to jako važno.
Golemi troškovi
Beskućnici imaju pravo na smještaj ili minimalnu naknadu, no uvjeti za njihovo ostvarivanje nisu jednostavni. Prije svega moraju biti evidentirani u sustavu Centra za socijalnu skrb, zatim prava u Zagrebu osiguravaju samo onima kojima je zadnja adresa zagrebačka, odnosno oni koji su prije gubitka imovine živjeli u Zagrebu. Bez trenutačne adrese nema osobne iskaznice, a bez nje ni bilo kojeg drugog dokumenta. Može se koristiti adresa prihvatilišta ili Centra za socijalnu skrb, ali praksa je neujednačena. To pokreće, kako su iz mreže opisali, gorući problem.
"Čak 30 posto beskućnika u Zagrebu iz drugih je krajeva Hrvatske, a u metropolu su došli u potrazi za poslom ili socijalnom pomoći. Sama evidencija također je problem", naveli su iz Udruge.
‘Mnogi kažu – zašto ne rade, zašto piju? A nitko ne svaća da im je psiha razorena‘, rekao je bivši beskućnik Mile Mrvalj
Mile Mrvalj jedan je od onih koji su se "uspjeli izvući". Osnovao je udrugu Fajter s kojom pomaže beskućnicima od početka do kraja procesa dobivanja dokumentacije i osiguravanja prava. Tura koju je organizirao, posjet njihovim skloništima, simbolično se zove "Invisible Zagreb". Kao jedan od glavnih problema istaknuo je kompliciranu birokraciju.
"Za samo jednu osobu iz Siska kojoj sam pomagao početkom prošle godine, trebalo mi je tri i pol mjeseca za izradu osobne iskaznice i četiri odlaska u Sisak. Uz sve troškove izrade osobne, golem trošak je i put. Nakon toga trebalo je još toliko vremena za rješenje o socijalnoj pomoći, dakle, sedam mjeseci bez ikakve pomoći države", pojasnio je Mrvalj i dodao da je to jedan od razloga zbog kojih mnogi odustaju.
Problemi mentalnog zdravlja
Hrvatska mreža za beskućnike surađuje s brojnim udrugama, a ona je bila posebno važna početkom pandemije koronavirusa. Hrana se morala dijeliti na ulici, kao i maske, dezinfekcijska sredstva te brošure s informacijama. Kako su istaknuli, beskućnici su bili posebno ugrožena skupina bez osnovnih potrepština, ali i izvora informacija. Uz pogoršanu situaciju uslijed pandemije, u mreži su primijetili i porast psihičkih tegoba.
"Ono na čemu će se jako trebati raditi jest mentalno zdravlje. Jer ako je osoba oštećenog mentalnog zdravlja, ne može pronaći posao. Odnosno, može ga pronaći, ali to ne može dugoročno funkcionirati", pojasnila je Sanja Blažeković, stručna suradnica za razvoj i unaprjeđenje rada Hrvatske mreže za beskućnike.
Čak 30 posto beskućnika u Zagrebu je iz drugih krajeva Hrvatske, a u metropolu su došli u potrazi za poslom ili socijalnom pomoći
Plan im je povećati edukacije i broj psihologa u udrugama. Prihvatilišta u gradu, primjerice Dom nade, uz dnevni boravak nude i tu pomoć. Osim toga, ističu da bi trebalo poboljšati i zdravstvenu skrb - da liječnik ili medicinska sestra mogu obaviti pregled i savjetovati one kojima je potrebno.
"Kad izgubiš sve, prvo što ti ljudi izgube jest dostojanstvo i onda padnu u depresivna stanja. Alkoholizam je mnogima od njih samo bijeg od stvarnosti jer ti ljudi misle da je to kraj, da više nema povratka. Ti su ljudi izgubili svaku nadu, svaku vjeru, izgubili su sve. Mnogi kažu – zašto ne rade, zašto piju? A nitko ne razumije da je njihova psiha razorena", rekao je Mrvalj uz napomenu da je baš takvima pomoć najviše potrebna.
Pozitivni pomaci u preventivi i zapošljavanju
Oko 25 posto korisnika Mreže su mladi, a broj samo raste. Zbog toga se trude razviti stambene zajednice, projekt gdje nekoliko ljudi ima prigodu živjeti u stanu s plaćenom stanarinom i režijama, uz stručnu pomoć.
Time se olakšava osamostaljenje, nalaženje posla i prilagodba u društvo. Češće se prakticiraju u Europi, ali u Zagrebu za sad postoje tri. Blažeković je istaknula da su one vrlo važne jer motiviraju korisnike, posebno mlade. Cilj im je zamijeniti projektno financiranje sustavnim te im tako pružati najkvalitetniju pomoć.
Iz Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom poručili su da osim osiguravanja privremenog smještaja za beskućnike, jedna od mjera je i prevencija beskućništva upravo poticanjem osnivanja stambenih zajednica za mlade koji izlaze iz alternativne skrbi. Mrvalj je s druge strane istaknuo kako su mladi u pogledu zapošljavanja ipak u određenoj prednosti pred onima srednje dobi - premladi za mirovinu, a prestari za tržište rada. Upravo zato se trudi razbijati predrasude o beskućnicima kao neradnicima i alkoholičarima.
"S obzirom na potrebe, sve ovo što radim i ja i udruga, kao i sve ostale organizacije je još nedovoljno, učinak je premalen.
Upravo zbog toga je potrebna suradnja svih - od pojedinaca do državnih ustanova", zaključio je Mrvalj.
