Foto: Marija Edita Feldi/Global

Jedna od najvećih atrakcija zagrebačkog zoološkog vrta javno je hranjenje životinja. Hranjenje morskih lavova glavni je spektakl koji okupi publiku, a manje atraktivno, ali s fiksnim rasporedom, u zoološkom se obavlja i hranjenje vidre i morskog tuljana. No je li riječ samo o atrakciji za publiku ili iza svega stoji adekvatna briga stručnjaka za stanare ZOO-a, provjerili su Globalovi novinari.

Izbirljivi majmuni

Kako je vidljivo, vidre se hrane živom ribom, a morski lavovi neživom. Maja Damjanović, nutricionistica Zoološkog vrta grada Zagreba, objašnjava da se morski lavovi, za razliku od vidri, hrane morskom ribom koju je nemoguće dopremiti živu u potrebnim količinama, za razliku od slatkovodnih. Tako se, prema njenim spoznajama, u svakom zoološkom vrtu hrane morske životinje.

“Važno je samo da riba bude neočišćena, sa svim iznutricama, jer u njima su potrebni hranjivi proteini i minerali”, objašnjava Damjanović i dodaje da se hranjivi sastojci kojih nedostaje zamjenjuju tableticama.

Lavlje proždiranje može posjetiteljima biti neugodan prizor pa je i to još jedan razlog za hranjenje poslije zatvaranja vrta

S obzirom na različitost životinja, potreban je i različit pristup njihovu hranjenu. Majmuni, kao iznimno inteligentne životinje, imaju specijalizirane timaritelje. Damjanović navodi kako majmuni hranu dobivaju devet puta na dan i neku hranu vole više, a neku manje.

“Nabavljamo onu hranu koja je dostupna na domaćem tržištu, stoga nekim majmunima dajemo samo povrće, ali ne i voće koje im može biti preslatko i razultirati probavnim smetnjama”, objašnjava. Dodaje da peletićima i drugim dodacima nadomještaju sastojke koji im nedostaju.

Za biljojede je važno da im je hrana dostupna tijekom cijelog dana, pa zebre, na primjer, dobivaju svako jutro svježe sijeno i dvaput na dan dodatne peletiće.

Foto: Marija Edita Feldi/Global

Lavovi jedu isključivo cjelovite, ali nežive životinje, kao što su zec ili kokoš, kako bi ostali zdravi. U prirodi mogu loviti usred cijelog dana iako zbog vrućine preferiraju noć ili rano jutro. Također, lavlje proždiranje može posjetiteljima biti neugodan prizor pa je i to još jedan razlog za hranjenje po zatvaranju vrta.

Najveći izazov, ističe Damjanović, hranjenje je mravojeda jer je riječ o velikoj životinji za koju nema kompletne hrane.

Zdravlje iznad svega

“Za mravojeda sami radimo svoju mješavinu u kojoj se može naći svega: od goveđeg mesa, treseta, do voća, povrća, račića i pahuljica”, opisuje Damjanović pripremu kaše koja zadovoljava potrebe mravojeda. Važna je sličnost kaše po sastavu proteina i minerala s prirodnim potrebama mravojeda, a kaša se svakodnevno usavršava da bude što kvalitetnija.

Nutricionističko zdravlje i zadovoljstvo životinja iznimno je važno zaposlenicima zoološkog vrta. Životinje se svakodnevno važu, provjerava se kvaliteta hrane i obogaćuje životni prostor životinje. Tako se lavovi ne hrane jedan dan u tjednu kako bi se imitirao njihov dvodnevni post u prirodi, a hrana se životinjama i skriva po nastambi kako bi je sami našli i tako bili aktivni. Damjanović ističe kako je prije godinu dana unaprijeđena priprema hrane prema primjeru drugih vrtova u Europi.

“Prije je hranu za životinje pripremalo svih 40 timaritelja, što je ostavljalo i veliku mogućnost pogreške, na primjer u količini hrane. U novom sustavu šestero obučenih ljudi u središnjoj kuhinji priprema hranu za sve životinje”, objašnjava.

Timariteljica Lorena Mičak jedna je od članica spomenutog tima koji se dijeli u dvije smjene. Osim za kvalitetu, brine se i da se hrana ne pokvari. “Naučila sam koliko je hrana važna životinjama, tu smo da ih održimo zdravima”, zaključuje Mičak, zadovoljna novim aranžmanom.

Prošlost zooloških vrtova: dobra namjera, loša praksa

Današnje životinje rođene su u zoološkom vrtu, a Damjanović nije znala reći kako je u prošlosti teklo privikavanje divljih mesojeda na neživu hranu. Dean Konjević, docent Veterinarskog fakulteta, ističe kako su u prošlosti životinje imale problema s rahitisom jer su timaritelji posluživali isključivo čiste mišiće. “Radili su to dobronamjerno, ali sami mišići nisu životinjama bili dovoljno hranjivi i životinje su dobivale rahitis”, ističe Konjević.