U Posavskim Podgajcima, malom selu u Vukovarsko-srijemskoj županiji, u blizini granice s Bosnom i Hercegovinom, prije 15 godina je osnovnu školu polazilo više od 200 učenika – danas je djece 60. Manjak radnih mjesta i nezadovoljstvo životom prisiljavaju pojedince pa i cijele obitelji na iseljavanje. Oni koji ostaju većinom se bave poljoprivredom i uzgojem stoke da bi preživjeli.

Jedna od mladih snaga sela je i devetnaestogodišnja Klaudija Jović. Ne provodi dane kopajući po poljima, ali je ipak nakon završetka srednje škole odlučila ostati živjeti s obitelji. Kaže da je život na selu upotpunila svojom kreativnošću – bavi se fotografijom i izradom slikanih okvira da bi nešto i zaradila.

Problem zatvaranja tvornica

Foto: Ivana Abramović

Prije je fotografirala novorođenčad i krštenja, ali posljedica manjka ljudi u selu je, kaže, i manjak angažmana. Većina njezinih prijatelja otišla je iz Hrvatske, ali odlazak joj i dalje nije opcija.

“Htjela bih tu ostati, zasnovati obitelj i držati se nečeg na što sam navikla od malih nogu. Mislim da će za koju godinu svi mladi otići, možda će eventualno ostati tko se bavi poljoprivredom”, iskreno govori Klaudija.

Dok većina mladih u selu prati zapadne trendove, zemlju obrađuju uglavnom stariji mještani. Jedan od njih je i Petar Matić koji je svoj OPG pokrenuo nakon Domovinskog rata. Na njemu uzgaja, kaže, standardne kulture: poljoprivrednu pšenicu, ječam zob, kukuruz, soju i slično.

‘Treba ipak uzdržavati bračnog druga, djecu i sve ostalo, a posla nema. Moji sinovi imaju 40 i 38 godina i nijedan se nije oženio, i to ne samo oni – Slavonija je puna neženja’, kaže Petar Matić

“Sad ćemo početi konoplju, marihuanu uzgajati”, našalio se Matić.

Tvrdi da je najveći problem u selu zatvaranje tvornica što je prouzročilo nedostatak radnih mjesta. Kaže da su nekoć sjedišta glavnih kompanija bila u Županji, ali su se one zatvorile, dok se u šećerani smanjio kapacitet.

“U Slavoniji se nemaš više čime baviti osim poljoprivredom, što nije baš neka sreća, ali s time se barem može živjeti. To je jedini izvor prihoda u nas. Ipak, ovdje si ti na svom imanju i svoj gazda, a tamo u gradu moraš raditi i po 10 sati u nekakvoj tvrtki, otići ujutro, a vratiti se s posla navečer. Ovdje imaš slobodu, ali nemaš rentabilnosti, profit”, govori Matić.

Iako je on dio života proveo u Zagrebu, iz ljubavi prema selu, s djecom se vratio, kako kaže, “s asfalta u blato”. S nesigurnošću koju za sobom nosi seoski život, nekima se smanjuje mogućnost pronalaska bračnih suputnika. Matićevi sinovi i dalje su neženje.

I KUD-ovi izgubili članove

“Neće više nitko da se ženi ni da se udaje. Da imaju radna mjesta možda bi se i poženili. Treba ipak uzdržavati bračnog druga, djecu i sve ostalo, a posla nema. Moji sinovi imaju 40 i 38 godina i nijedan se nije oženio, i to ne samo oni – Slavonija je puna neženja”, nevoljko priznaje Matić koji se sjeća vremena kada se prije “na poljoprivredi moglo i oženiti”.

Kulturno umjetničko društvo “Josip Kozarac” trudi se održati seosku tradiciju i povezati mještane. Voditeljica KUD-a Zdenka Abramović nekada je za nastupe morala slati dva autobusa samo za djecu, a sada su dovoljna i samo dva automobila. Ipak, još na razne načine pokušava pridobiti nove članove.

Foto: Ivana Abramović

“Pokušavamo ih privući raznim aktivnostima: novim plesovima, igrama, organiziramo pečenja, izlete, nastupe, crtamo plešemo, pjevamo i sve drugo”, kaže Zdenka Abramović koja i dalje vjeruje da se isplati ostati živjeti na selu.

Kad idu na nastupe s KUD-om, dobivaju pozive na mnogo odredišta u Hrvatskoj i inozemstvu, ali nemaju dovoljno članova koji bi to mogli odraditi.

“Stanovnici ovdje od zemlje više ne mogu živjeti dobro kao prije, te traže posao negdje drugdje. Mladi odlaze van i odvode cijele obitelji. Prije su išli samo muževi ili žene na sezonu na godinu, dvije, ali su obitelji ostajale. Međutim, sada cijele obitelji odlaze iz sela”, usporedila je Abramović razliku u trendu iseljavanja nekad i sad.

Uočava kako posljednjih nekoliko godina ipak raste broj mladih parova koji su se vjenčali, zasnovali obitelj, imaju djecu i ostaju u selu.

Iznimka od pravila

Josipa Matić završila je fakultet u Vukovaru i vratila se živjeti natrag u Posavske Podgajce. Kaže da je imala sreće da se udala za svoju prvu ljubav – muža Darija. Nedavno su dobili svoje prvo dijete, sina Jakova, i namjeravaju učiniti sve da si uljepšaju život na slavonskim poljima. Ovdje osjeća sigurnost, a ljubav prema selu vidi kao nešto urođeno. Primijetila je kako su se djeca ponovno počela rađati u njihovu selu.

Foto: Maja Lukačević Tiljak

“Mi, kao mladi bračni par, tražimo svoju kuću, da ne živimo s roditeljima nego da živimo sami, ali ne možemo naći neku normalnu u našem selu. To pokazuje da ovdje ipak ljudi ostaju i pokušavaju preživjeti”, govori Josipa Matić koja ipak misli da je njihovo selo, za razliku od ostatka Slavonije, nažalost, samo iznimka u pravilu.

Njezina cijela obitelj ustrajna je u tome da održi seosku tradiciju, a ona je i sama bila voditeljica KUD-a za djecu. Završila je pedagoške kompetencije i želja joj je jednog dana pronaći posao u školi u slučaju da se nova radna mjesta otvore. Ima razne ideje kako izliječiti balkanskog “bolesnika na Bosporu”.

“Trebalo bi bolje rasporediti našu poljoprivredu i gospodarstvo. Na primjer, kada bi Slavonija mogla proizvesti sve za more, za Dalmaciju, to bi bilo odlično jer mi imamo potencijal, ali nas nema tko pogurati”, primijetila je Josipa.