Leona Gobo naizgled je obična studentica socijalne pedagogije na Sveučilištu u Zagrebu. No njezino djetinjstvo ipak nije bilo obično. Vid je počela gubiti u šestom razredu osnovne škole, i kaže, tada počinje njezina borba.
"Kada sam to doznala, užasno sam plakala danima. Nisam to mogla prihvatiti. Nisam htjela u razredu reći da ne vidim, do trenutka kada to više nisam mogla skrivati. Počela su zadirkivanja, maltretiranja i osnovnu školu pamtim po vrlo negativnom iskustvu. Želim to zaboraviti, ali sjećanja me uvijek prate", kaže nam Leona. Osim slabovidnosti, bori se i s dijabetesom. Danas studira u Zagrebu.
"Čak su me i neki profesori sažalijevali. Roditeljima je bilo teško prihvatiti da odlazim iz rodnog grada. Htjeli su da ostanem u Puli, ili da odem u Rijeku. Ipak nisam odustala. Čvrsto sam odlučila studirati u Zagrebu", tvrdi Leona i dodaje kako su joj dani prilagodbe bili užasno teški. "Jako je teško prihvatiti da ti treba bijeli štap. Govorila sam si - što meni to treba, zašto baš ja - ali s vremenom prihvatiš. Danas sam zahvalna ljudima iz osnovne škole koji su me maltretirali jer sam upravo zbog njih postala čvrsta kao kamen", dodaje.
Prihvatite to što jeste i bit ćete sretni, poručuje Leona
Leona danas živi sama u studentskom domu, u sretnoj je vezi i ima velike planove za budućnost. Zna ona dobro što znači boriti se s problemima, pa za druge ima konkretan savjet – upornost.
"Nemojte odustati. Rezultati neće doći odmah, ali doći će. Prihvatite to što jeste i bit ćete sretni. Ja sam pomoć potražila obiteljskog prijatelja koji mi je uvijek na raspolaganju. Nemojte se sramiti sebe", objašnjava Leona.
Ne srami se ni sebe, a ni svog čarobnog štapića - kako ga od milja zove, za koji tvrdi da rješava sve njezine probleme. Kaže da joj je na fakultetu odlično i te da Zagreb definitivno ima mnogo mogućnosti pa smatra da je to najbolji grad za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj.
