Mikaela Ristoski, Velimir Šandor, Ivan Katanušić, neka su od imena za koje vjerojatno niste čuli ako niste bili uz televiziju prošlog kolovoza kada su se u Tokiju održale 16. po redu Ljetne paraolimpijske igre. Paraolimpijci tek svake četvrte godine izađu iz medijske sjene te postaju heroji hrvatske paraolimpijske atletike. Svatko od njih ima barem jednu ili više medalja s posljednjih Olimpijskih igara iz Rio de Janeira i Tokija, no za odricanja koja su potrebna da bi mogli doći na postolje te s koliko se prepreka moraju suočiti kako bi došli do svojega cilja, ne znaju mnogi.
Uz velika odricanja dolaze veliki rezultati
Bavljenje sportom traži velika odricanja, no odabrati sportski put nije uvijek lako. Ivan Katanušić osvajač je srebrne paraolimpijske medalje u bacanju diska u Tokiju iz 2021. godine. Njegov put započinje još dok je bio mali te kaže kako je priča pomalo i smiješna.
"Tijekom kontrole u Zagrebu prišao mi je jedan dječak koji isto nije imao nogu kao ja i pitao me što je s mojom nogom, a to mi se tada činilo vrlo grubo", prisjeća se Ivan. Na to mu je odgovorio da - nema nogu, a dječak ga je pozvao da s njima idući dan dođe igrati odbojku. Taj prvi trening odbojke opisuje kao jednu od najljepših scena u njegovom životu.
"Deset ljudi ušlo je u dvoranu, svi su skinuli proteze i bacili ih u kut i krenuli igrati odbojku. Taj dan sam pobijedio samog sebe i rekao 'ovo je super' te krenuo igrati s njima", kaže Ivan kojemu odbojka ipak nije bila sport za njega te se prebacio na atletiku, točnije na bacanje diska.
Nakon pet punih godina pripreme, bio je spreman za Rio de Janeiro, no Ivana je prije igara zadesila teška ozljeda na zdravoj nozi. Unatoč ozlijedi, ostaje ustrajan te se uspijeva plasirati na igre. U Riu je pogoršao svoju ozljedu i ne uspijeva osvojiti medalju, no da sportskoj ustrajnosti nema kraja pokazao je prošle godine kada odlazi u Tokio i od tamo se vraća sa srebrnom medaljom do koje sigurno nije došao na lak način.
"Ljudi pucaju psihički i fizički, to je ta skrivena strana medalje o kojoj nitko ne priča, svi pričaju o onih pet minuta slave kada staneš na postolje. Tu je stvarno previše odricanja, vrhunski sport je nažalost surov, tu nema milosti", objašnjava Ivan. Prisjeća se mnogih poziva svojih kolega koji su mu javljali da su slomili ruku, nogu ili čak leđa.
Infrastruktura kao glavni problem
Naši paraolimpijci svoje treninge obavljaju na raznim stadionima i u dvoranama, no mnogo njih nije uopće prilagođeno njihovim treninzima. Ivan svoje treninge odrađuje dva puta dnevno, šest dana u tjednu, a kada se pripremao za natjecanja treninzi su bili jači i naporniji. U Hrvatskom paraolimpijskom odboru imaju san i cilj jednoga dana otvoriti paraolimpijski sportski centar gdje bi se sportaši mogli još kvalitetnije pripremati za svoje nastupe.
"Ja sam malo drugačiji, ne patim od publiciteta, ja to radim za sebe. Taj publicitet dođe dobro zbog financiranja sporta", rekao je Ivan, a da financija nema dovoljno potvrdio je i predsjednik HPO-a Ratko Kovačić, koji govori da su njihove javne potrebe oko 35 milijuna kuna, ali ove godine će dobiti deset milijuna manje za njihove planirane programe.
Osim Paraolimpijskih igara, postoje i svjetska i europska prvenstva, na kojima Hrvatska ima odlične sportaše, ne samo u atletici već i u plivanju, stolnom tenisu, taekwondou te brojnim drugim sportovima. Ivan pridodaje da medijska pokrivenost također donosi i veliko značenje za osobe s invaliditetom koje se ustručavaju baviti sportom.
"Neće se odvažiti doći na treninge dok ne vide da je netko poput njih napravio i uspio u nečemu. To je takva svijest u glavi. Teže je i ostvariti socijalizaciju, a po meni je sport najidealniji oblik toga. Niti jedan projekt ne može napraviti ono što sport može za socijalizaciju osoba s invaliditetom", zaključuje Ivan.
To potvrđuju i iz HPO-a. Raznim programima pokušavaju doći do veće medijske vidljivosti. Uz to, imaju i programe koji rade na uključivanju djece s invaliditetom u sport, koji im pomaže da iz pasivne strane pređu u aktivnu.
