Foto: Antonija Grbavac/Global

U uredu tvrtke Insako, uz sigurnu distancu i masku na licu, poduzetnik Saša Cvetojević konstatira: “Hrvati ne trebaju pomoć države, a poduzetništvo nije iluzija.” Cvetojević kao vlasnik, suvlasnik te investitor, više je nego svjestan koliko je potrebno da bi se uspjelo u Hrvatskoj, ali i važnosti odlaska na svjetsko tržište. Nanobit, Rimac, Infobip samo su mali dio onih koji su višegodišnjim trudom uspjeli privući pozornost bez pomoći države. Jedan od osnivača prvog startup inkubatora tvrdi da se može.

Mladi poduzetnik u Hrvatskoj. Kratka horor priča ili bajka sa sretnim krajem?

To ovisi o trenutnoj inspiraciji. Kad osoba ima loš dan čini mu se kao da je horor priča. Zatim upoznaš nekog inspirativnog ili nekog tko je uspješan, kao što smo nedavno imali primjer Nanobita, pa ti se čini da ipak ima nade. Teško je reći, u Hrvatskoj s jedne strane postoje prilično dobri izgledi za nekog tko je inovativan, uporan i tko stvarno ima nešto za svjetsko tržište, ali ljudi jednostavno ne razumiju da je onda to jedan od 1000, onaj tko je stvarno bio uporan, tko je od početka imao nešto što vrijedi i znao to dovest na tržište.

U Hrvatskoj očito postoji percepcija da većina želi biti prosječan radnik. Je li to problem Hrvata?

Nije, to je takav trend, poduzetništvo nije jednostavno. Mnogi probaju i ne uspiju. Ako mogu naći posao negdje gdje posao nije toliko zahtjevan, pogotovo u državnoj službi ili javnim poduzećima, gdje kad jednom uđeš najčešće ne izlaziš – manji je poticaj riskirati i biti poduzetnik. Vidjeli smo primjere da uz to se mogu još dodatni kojekakvi ilegalni ili polulegalni poslovi raditi, pa onda ljudi razmišljaju zašto u poduzetništvo. Otprilike negdje oko pet posto ljudi u populaciji su oni koji idu i uspijevaju ostati u poduzetništvu.

Zastupnik Radničke fronte nedavno je pričao o iluziji poduzetništva, da ne mogu svi to. Mogu li?

Nije sve za svakoga, naravno. To je priča lijevog političkog spektra koji su, čini se, iziritirani upravo ovim što poduzetnici pokušavaju u zadnje vrijeme raditi – staviti poduzetništvo u centar, maknuti ga s nekakvih margina, promijeniti poimanje da je poduzetnik nužno netko tko je nešto drpio u privatizaciji, izrabljivao radnike, generalno negativno percipiran. Njih to iritira.

Određeni, zbog političkih agendi, smatraju da je poduzetništvo iluzija jer ako spominjemo Radničku frontu njima je glavni cilj uvesti državni komunizam, vratiti se na to da država odlučuje o svim tokovima roba i usluga. Paradoksalno, sada u Hrvatskoj imamo takvu situaciju jer država kontrolira preko 50 posto svih novčanih tokova. Kad bi udio države bio manji onda bi se i manje novca moglo iz svih tih institucija trošiti na takve budalaštine koje svakodnevno vidimo. Naravno, poduzetništvo je bitno, ono je što pokreće i mijenja stvari. Nisam primijetio, pogotovo u Hrvatskoj, da je zbog inicijative države napravljen neki značajan pomak u gospodarstvu.

Često oštre kritike dajete državi. Što onda poduzetnik može?

Spomenuli ste na početku neke od ovih uspješnih Nanobit, Rimca, Infinum – svi oni su upravo unatoč državi uspjeli. Nije ništa država pomogla Infobipu, dapače, sreća da nisu za njega znali pa nisu uspjeli smisliti regulacije, to bi usporilo rast i vjerojatno nikad ne bi bilo ovakvih firmi. Što mali poduzetnik može dobiti od države? Ne možemo reći da tu u potpunosti nema ništa, postoje određene mjere koje su prebirokratizirane i prekomplicirane te se često mijenjaju.

Primjerice, to je bila mjera samozapošljavanja, a kad se malo dublje prokopa tu ima puno stvari koje bi se mogle napraviti bolje. Ali ima, znači nešto na početku se može dobit, nešto od države i nešto u kombinaciji s europskim sredstvima. Ja bi spomenuo institut paušalnog obrta koji je relativno nedavno uveden, to je dobra varijanta za ulazak u poduzetništvo, gdje nemaš toliko velika davanja ni komplikacije knjigovodstvene i sve ostalo. Ali sve je to još uvijek preslabo i presporo.

Spomenuli ste davanja. Jesu li Hrvati svjesni koliko i što daju državi?

Nisu. Ja sam proveo nekoliko puta anketu u svojim poduzećima. Ne postoji radnik koji zna koliko mu je bila prošlomjesečna bruto plaća, ali neto plaću pogode. Nemaju ideju koliko ta plaća stvarno košta poslodavca. Postaju ljudi sve više svjesni, zato je to bitno stavljati u fokus. Ljudi imaju pravo i trebaju znati što dobivaju od države za ono što plaćaju i kakvu vrstu usluge dobivaju, koliko i na što imaju pravo. S druge strane, Hrvatskoj nije glavni problem niti visina poreza niti porezne stope. Kad ste sami u svojoj mikrofirmi, kad imate konstantan rast obrazaca iz dana u dan onda to otežava onima koji su najslabiji i najranjiviji, a oni bi baš mogli jedan dan postati ovi o kojima pričamo. Možda mi imamo neke klince koji bi sutra mogli postati novi Rimac, ali prepreke koje su stavljene pred njih još uvijek su prevelike.

Foto: Antonija Grbavac/Global

Kad smo kod birokracije i digitalizacije, nedavno smo imali situaciju s uputnicama za koje je najavljena digitalizacija, ali odmah i nemogućnost implementacije istih. Postoji li netko da mu nije u cilju da se napreduje?

Postoji, birokraciji nije u cilju ubrzanje procesa jer onda oni gube svoju moć, svrhu postojanja. Ako vi nemate obvezu otići na šalter, prije ili kasnije će netko shvatiti da je taj šalter nepotreban. S druge strane, ako taj birokrat ne drži ključeve nekog vašeg uspjeha, on je manje bitan. Ovako on ima mogućnost ucjenjivanja, potražnje mita i osjeća se bitno jer vi njega morate pitati, zvat, doći mu se tamo pokloniti.

Birokraciji nije u cilju ubrzanje procesa jer onda oni gube svoju moć, svrhu postojanja

Birokratima transparentnost koju donosi informatizacija definitivno nije u interesu. To se pokazalo u situaciji covida, gdje je država naglo shvatila da postoje razne mogućnosti umjesto dolaska na šalter ili u neko ministarstvo. Na početku pandemije naglo je profunkcioniralo odgovaranje službenika mailovima, znači mogli su oni to i prije, ali zašto bi? Dođite vi, udarite žig, pečat, urudžbeni broj, čekajte u redu i tako dalje i tako dalje. To je jednostavno moć birokracije koja se ispoljava tako da oni imaju vlast i da se vi morate doći pokloniti. To je nešto zbog čega se velik dio reformi ne provodi.

Jer oni ne žele?

Primjer su digitalni recepti i uputnice u zdravstvu. Kad imate uređen sustav uputnica i lista čekanja, onda se ne mogu lako ubacivati ljudi preko veze. Tada svi podaci moraju biti usporedivi i svima jasni. Vidi se tko radi a tko ne radi, koliko radi i kako radi. Zato postoji otpor u bolnicama i zato uputnice ne funkcioniraju ni približno kao recepti. Imamo dva slična sustava – ljekarnički, koji je fragmentiran na par stotina manjih jedinica provede odlično e-recept, dok bolnice koje se mogu izbrojati na prste dvije ruke, ili zdravstvene ustanove kojih ima nekoliko desetaka sveukupno, ne može u tih 50 ustanova provesti da e-uputnice prolaze. Ljekarne su dijelom privatne, a i one državne žive isključivo od toga što prihoduju od pacijenata. Stoga je njima u interesu da imaju više pacijenata. Bolnicama je interes suprotan, one su plaćene do ugovorenog limita i njima su pacijenti trošak. Stoga se gotovo isti projekt u dva sektora zdravstva provodi i ne provodi.  Birokracija je mjesto u kojem se blokiraju promjene i to je poanta – ona ne želi promjene. Informatizacija, digitalizacija, transparentnost, to je sve nešto čega se birokrati javnog sektora boje i što će stopirati koliko god mogu.

Da se vratimo na naše uspješne poduzetnike. Više se gleda na strano tržište nego na hrvatsko. Gdje je lakše uspjeti?

Nitko, od spomenutih, osim Nanobita, nije u Americi nije napravio nešto jako veliko. InfoBip tek sad jače napada US tržište. Infinum je zadnjom Porscheovom investicijom, vezan više uz Europu. Uspjeti nije lako nigdje, ali većina IT kompanija uspjehom smatra uspjeh na US tržištu.

Photomath?

Je, Photomath je dijelom i na tržištu Amerike. Damir Sabol tu napada razna tržišta. S tim da nije još zaključio priču ovakvim uspjehom kao prethodno spomenuti, iako će i njegova priča biti u rangu njihovih. Već sad djelomično jest, ali treba još nekoliko koraka proći da bi javnost uvidjela stvarnu vrijednost Photomatha. Amerika je jako teško tržište, ali za velike poslove Hrvatska i regija su kikiriki i morate ići na velika tržišta. Ja ću iz svog iskustva reći, kupce u Hrvatskoj i regiji nitko od stranih investitora ne validira kao ozbiljne. Mali poduzetnik u Hrvatskoj ako želi velik i ozbiljan uspjeh može samo koristiti ono što bi zvali proof of concept – da pokaže ovdje da to što on razvija radi, ispegla neke prve stvari i nađe prve kupce. Ako može, prvom prilikom treba krenuti van, pogotovo ako se radi o nekoj digitalnoj robi ili uslugama koje razvija u Hrvatskoj. Trebate izaći u svijet da bi nešto ozbiljno napravili, što god radili. No, svatko tko je uspio zaposliti sebe i možda još dvoje ili troje ljudi, napraviti neku mikrofirmu do pet ljudi – to je velika stvar. To su zdrave sredine gdje se ljude bave onim što vole. Isplaćivati plaće, opstati određen broj godina, plaćati sva davanja, normalno poslovati u Hrvatskoj velik je uspjeh.

Iz Radničke fronte spomenuli su i Zicer, točnije da on ne bi trebao niti postojati. U kojoj mjeri, prema vašim saznanjima, je koristan Zagrebački inovacijski centar?

Zicer je jedan dio ekosustava za poticanje, ne samo startupa u klasičnoj definiciji, već i svih poduzetnika početnika. Dobra inicijativa koja je započela klimavo, ali se kasnije sve bolje razvijala. Sada je dobila priznanje Izraelaca kao jedna od deset najboljih svjetskih inicijativa tog tipa. Takve ustanove pomažu poduzetnike u prvoj fazi razvoja – nije to idealno, treba tu još puno stvari poboljšati. Mi imamo dosta takvih sličnih inkubatora koji su u vlasništvu jedinica lokalnih samouprava i često postanu neka uhljebara gdje se potrpaju na zaposlenje sinovi, nećaci, roditelji i tako dalje.

Isplaćivati plaće, opstati određen broj godina, plaćati sva davanja, normalno poslovati u Hrvatskoj velik je uspjeh

Zicer je relativno dobro napravljen i pokazuju se rezultati. Ideja Radničke Fronte da tako nešto ne treba je potpuno pogrešna, jer i grad i država imaju direktne koristi od razvoja poduzetništva, pogotovo inovativnog. Možemo razgovarati o tome koliko su poticaji nešto što je dobro, jer osobno smatram da su poticaji zlo i da je država najlošiji sudac odlučivanju koga potaknuti, a koga ne. Puno je bolje pomoći tako da se olakša poslovanje i ulazak u poduzetništvo – edukacijom, poslovnim prostorom, networkingom u kompetitivnom okruženju. Zicer to radi, u danim okvirima, prilično dobro.

Tko bi trebao onda odlučivati?

Poticajima država direktno presuđuje i određuje pobjednika. Je li država sposobna i ima li dobre kriterije da odluči da sam ja trebao dobit poticaje, a ne vi? Puno bi logičnije bilo da ona meni i vama manje uzme pa ćemo mi od toga već napraviti najbolje što se može. Dijeljenje poticaja je i skupo, ogromna mašinerija i ljudi rade na tome. Učinkovitost te cijele operacije je, kako bi moja baba rekla – skuplja pita nego tepsija. Najbolje da sudac koji odlučuje i uspjehu bude jedno regulirano tržište, a da država troši svoje resurse na uređenje sustava i olakšavanje života i poslovanja.

Na društvenim ste mrežama komentirali i nedavni incident s influencerima. Jesu li oni poduzetnici?

Pa jesu. Poduzetništvo se razvija u raznim oblicima, sada postoji jedan dio poduzetnika starog kova, neću imenovati kolege, kojima je sve to oko influencera smiješno. Je li to što oni rade poduzetništvo ili ne, ja bi svakako rekao da je. To su oblici poduzetništva i poslovanja, koji možda nekome nisu jasni, ali oni danas u svijetu zarađuju ozbiljne novce i to je biznis koji se odvija na način na koji mi nismo navikli. Oni nisu zaposleni u velikoj državnoj firmi u kojoj radi 300 influencera pa cvikaju kartice. To bi, vjerojatno, nekima iz Radničke fronte bilo zanimljivo, jer bi takve firme imale i neke službe gdje bi se i oni uhljebili. Ekipa Radničke fronte pokušava nacrtati jedno nakaradno društvo, jedino u kojem bi oni mogu zauzeti neku poziciju, nepotrebnu i izmišljenu. Zaključno, poduzetnici su svi oni koji radom na tržištu pokušavaju ostvariti određenu dobit, opstati i sutradan možda zaposliti nekoga.

Mislite li da je problem u zakonskim regulativama? Kod nas to nije regulirano.

Čak i ako mi influencere reguliramo, kako se mi često zezamo na društvenim mrežama, što bi mi napravili? Ministarstva za influenciranje, zakon o influenciranju i pisanju po društvenim mrežama? Imamo influencere koji obavljaju usluge, za svoj post ili promociju naplaćuje novce. Imaju dobit, imaju plaću koju si mogu isplaćivati, na to plaćaju doprinose – znači nema razlike između automehaničara i influencera, samo što su automehaničari stari 150 godine pa su svima koji bi pisali pravilnike jasni. Influenceri im nisu jasni i pokušavaju shvatiti gdje da stave. To je posao kao i svaki drugi i postoji jasan zakonski okvir u koji se može uklopiti.

Foto: Antonija Grbavac/Global

Bi li mladima onda bilo nužno uvesti u što ranijoj dobi neku financijsku pismenost ili poduzetništvo?

Pa financijsku bi rekao prije. Znam da se u školama priča oko te edukacije poduzetničke, mislim da to čak nije nužno, ali financijska pismenost jeste. Neće svi biti poduzetnici, ali bitno je da ljudi spoznaju da matematika nije nešto apstraktno. Onaj tko ne zna voditi kućni budžet sigurno neće znati niti firmu. Većina ljudi nije sposobna napraviti Excel tablicu s iznosima koliko potroši, a koliko privredi mjesečno. Takve stvari bi trebali učiti, možda bi onda shvatili koliko ćeš platiti nešto kad potpišeš ugovor na 24 rate i jesi li bolje prošao nego da si platio odmah s popustom.

Pomaže li sustav zapošljavanja mladima da se odvaže otići u poduzetništvo ili ih tjera na prosječnost?

Nitko proaktivan neće koristiti usluge nečega kao što je zavod za zapošljavanje. U Hrvatskoj je sve manje motivacije za poduzetništvo. Zaposlenje je relativno sigurno, što god mi pričali. Postoje određena prava, godišnji, bolovanja. To kad si sam svoj majstor – nemaš. Bolovanje je tvoj trošak, slobodni dani i godišnji ti nisu plaćeni. Kad sve to skupa zbrojiš, pitanje je isplati li se. Često ljudi kad ostanu bez posla krenu u poduzetništvo, pa vide da mogu, što vjerujem da će biti i u ovoj krizi slučaj. Tu je bitno da im država barem ne otežava, ako već ne pomaže.