RECENZIJA: DRIVE MY CAR Tri sata seciranja čovjekove duše. Prošlost nas definira i oblikuje

S vremenom na vrijeme, ona se počinje šuljati u Jamaginu kuću. On ne zna da ga ona voli, jer ona ne želi da on to zna, tako da joj to ne smeta. Kada ovim rečenicama započne film, nemoguće je ne imati visoka očekivanja. Još kad prije samog gledanja filma pročitate da je osvojio prestižne nagrade na prošlogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu, a ove godine je u konkurenciji za osvajanje nagrade na dodjeli Oscara, to odmah privuče pažnju.

Spoj humora i tragedije

Film "Drive my Car" drama je japanskog režisera Ryusukea Hamaguchija, a zasnovana je na istoimenoj priči Harukija Murakamija iz zbirke "Muškarci bez žena", a scenarij sadrži i elemente priča "Šeherezada" i " Kino". Iako bi se po naslovu filma dalo naslutiti da se radi o akcijskom filmu poput "Brzi i žestoki", to ovaj put nije slučaj. Ipak, crveni automobil marke Saab igra vrlo važnu ulogu u ovoj priči. Film i radnja teku sporo, bez žurbe, ali istovremeno izražava se mnoštvo emocija. Na početku filma prikazan je bračni par Yusuke i Oto. Oto koju je korektno utjelovila glumica Reika Kirishima spisateljica je koja nakon intimnih odnosa dobiva nalet inspiracije i priča neobične priče svojem suprugu kojih se ne sjeća drugi dan, pa joj ih Yusuke mora prepričavati, prilikom čega često dodaje i svoje komentare. Upravo ovako, kroz prikaz bračnog i kreativnog odnosa s Oto redatelj prikazuje glavnog lika, Yusuka, čiju je ulogu odlično odigrao Hidetoshi Nishijima. Hamaguchi je kroz cijeli film koristio elemente tragedije i humora da bi podsjetio gledatelja da nas prošlost definira i oblikuje, htjeli mi to ili ne.

Povezivanje na emocionalnoj razini

Ponekad zaboravim da sjedim u autu, riječi su koje izgovara Yusuke. A s obzirom na sporo i pomalo realistično odvijanje radnje, gledatelj se također može vrlo jednostavno izgubiti u gledanju filma i zaboraviti da je sve fikcija te stvoriti osjećaj da se radi o radnji koja se trenutno događa i razvija ispred njega u stvarnom životu. Ova japanska drama traje puna tri sata kroz koje polako upoznajemo likove i njihove karaktere. Taman u trenutku kada se može steći dojam da se radi o monotonom filmu te da je lako predvidjeti rasplet priče dogodi se neki plot twist koji dodatno zaintriga maštu gledatelja. Redatelj likove u filmu prikazuje na vrlo sličan način kao što su prikazani likovi u seriji "La casa de papel". Likovi su distancirani, nose "maske" koje u neočekivanom trenutku raspleta radnje skidaju te otvaraju svoje duše i dijele svoju bol i krivnju. Na početku filma prikazani su površni, tjelesni ljudski odnosi, ali kako radnja teče, tako i glavni lik Yusuke uči o zbližavanju s ljudima na intelektualnoj i duhovnoj razini. Upravo o tome film govori – o povezivanju ljudi na dubljoj, emocionalnoj razini, stvaranju povjerenja i razumijevanju.