The New York Times proglasio je dokumentarni film "Bisbee ‘17" najboljim dokumentarcem godine, trenutačno gostuje na svim većim filmskim festivalima u svijetu, a moglo ga se vidjeti i na Human Rights festivalu u Zagrebu. Potresna je to priča o nepoznatoj i tamnoj strani američke povijesti u gradiću Bisbeeju, u kojem se mještani pripremaju za konačan prikaz istine o progonu više od 1200 rudara stranog podrijetla, na 100. godišnjicu događaja.
Veleposlanstvo SAD-a osiguralo je dr. Staceyju Woelfelu, profesoru dokumentarnog novinarstva i direktoru dokumentarnog centra Sveučilišta u Missouriju, te čovjeku koji je koautor filma, posjet Zagrebu i Fakultetu političkih znanosti. Tu je za studente novinarstva održao dvotjednu radionicu te je o filmu intervju dao i za Global.
Rekli ste da želite napraviti film koji je jednako zabavan za gledanje kao i igrani film. Što to ovaj film čini drukčijim i zašto ste se odlučili napraviti nekonvencionalan dokumentarac?
Ovdje koristim termin kinematografske nefikcije. Ideja je upravo u tom kinematografskom dijelu – da gledanje bude kao odlazak u kino, ali da to ipak nije fikcija. Naglasak je bio u tome da ne želimo dosađivati ljudima. Željeli smo imati kinematografske slike i ovaj film ih ima. Željeli smo likove koji su jednako zanimljivi kao oni koje bi scenarist napisao i stoga ovaj film ima takve likove. Željeli smo radnju sa stranama u sukobu. Tako da postoji lik za koji navijamo i zlikovac, koji nam se ne sviđa. To je ono što nas čini zanimljivima. Da možeš otići u kino, sjesti i pogledati film. To je bio naš pristup.
Stvaranje kinematografskih slika ponekad zahtijeva intervenciju. Mislite li da te male intervencije utječu na dojam stvarnosti?
Mislim da pomažu gledatelju da se poistovjeti. Mislim da gledanje "Bisbeeja ‘17" ili drugih filmova iz tog svijeta nefikcije, ako su dobro napravljeni, pomažu da uđeš u priču i počneš si postavljati ista pitanja. Suočiš se s istim sukobima s kojima se likovi suočavaju. Mislim da, dok gledaš film, na početku pokušavaš upoznati likove, pokušavaš shvatiti što se događa. A onda, kad počne borba, zauzmeš Fernandovu stranu, stranu glavnog lika. Onda gledamo njegov napredak. Na početku on kaže: "Nisam baš politički nastrojen, ovo mi se sve čini kao neka velika gnjavaža" ili nešto slično. Ali poslije gledamo kako on ipak postaje politički nastrojen, kroz lik rudara, ali i on sam, što vidimo kad objašnjava kako nikad nije imao prigodu o tome razgovarati sa svojom majkom. Na kraju, Fernando kojeg gledamo kroz lik rudara, probudio se na pitanje Unije, a Fernando koji glumi rudara osvještava problem deportacije. Ako to dobro odradimo, svi u publici će se probuditi na to također. To je ono što radimo, što stvarno pomaže publici da se identificira.
U naslov ‘Bisbee ‘17‘ možemo staviti 1917., ali i 2017. To je zbog toga što trenutačno gledamo ljude iz drugih država deportirane ili držane izvan SAD-a
Ključna riječ u filmu je deportacija. Ipak, postoji jedan detalj u prijevodu. Hrvatska riječ koja se koristi je izgon. To je zato što se događaj ipak malo razlikuje od onoga što danas smatramo deportacijom. Što deportacija znači u kontekstu filma?
Deportacija je termin koji se tada koristio, ali na isti način na koji izgon također nije najbolji termin, deportacija je svojevrsni eufemizam za ono što se dogodilo – oni su nasilno maknuti iz grada. Tada nije postojao zločin otmice u SAD-u. Otmica nije postala zločin do kraja 20. stoljeća. Prijetnja oružjem i prisila nije bila protuzakonita u smislu u kojem je danas. Ako pogledamo iz današnje perspektive, oni su oteti, ali kako to tada nije bio zločin, deportacija je najbolja riječ koju su mogli smisliti.
Je li film poruka koja naglašava nasilje koje se sada događa tijekom migrantske krize i naglašenih deportacija u Trumpovoj politici?
To je drugi razlog zbog kojeg je Robert Greene, redatelj, izabrao tu riječ. I naslov je isto tako "Bisbee ‘17" jer tu možemo staviti 1917., ali i 2017. također. To je zbog toga što trenutačno gledamo ljude iz drugih država deportirane ili držane izvan SAD-a. U sceni pri kraju filma izvlače trgovca iz Libanona kojeg smo vidjeli jednom mjesecima prije, kad kaže: "Došao sam i zaljubio se u grad." On se ne čini kao glavni lik. On i nije glavni lik. Ali usred borbe na ulici muškarac dolazi i izvlači trgovca iz njegove prodavaonice. Ima naglasak, ne čini se kao bijelac i oni ga izvlače. U originalu imamo nekoliko takvih scena, ali na kraju smo ih sveli samo na njega. On je tu da pošalje tu poruku – pogledajte, tu je netko s Bliskog istoka i on je također deportiran. Nije imao ništa s problemima u rudniku, ali su bijeli Englezi iskoristili prigodu.
Od 1200 prognanih rudara, većina je bila meksičkog podrijetla. Mislite li da je ‘Bisbee ‘17‘ Meksikancima važan?
Film je prikazan u Ciudad de Mexicu prije otprilike dva mjeseca. Nisam bio tamo, ali bio je odlično primljen, tako su mi rekli. Bili su vrlo zainteresirani. Oni nisu znali za taj događaj kao ni mi. Postoji ta ključna scena u filmu kada veliki bijelac, koji glumi vlasnika rudnika, prvi put susreće Fernanda. Scena za koju znam da je oduševila Meksikance jest ona u kojoj bijelac govori kako ti ljudi moraju naučiti naše običaje, na što mu Fernando odgovara: "Mi smo bili ovdje prvi, vi ste ti koji su došli, nije bilo obratno".
Nismo im time izazvali mnogo smijeha, ali je smijeh američke publike na tu scenu bio prilično glasan. Tako da, meksička publika je također uživala u filmu, kako sam čuo. Oni su zainteresirani za imigracijsku politiku SAD-a. Ponekad imaju nekoga iz obitelji u SAD-u ili nekoga tko se planira tamo preseliti. Ali čak i ako ih to ne zanima, zainteresirani su za film jer je Trumpova vlada bila prilično neprijateljski nastrojena prema njima. I priča o zidu i sve to. Tako da je ovo ipak drukčiji pristup od onoga na koji su navikli od SAD-a.
