Kod mene doma Zagorka je olimpijski sport. Svi je čitaju – mama, starija sestra, tata i djed koji obožava "Plamene inkvizitore". Kad sam bila klinka sestra je za lektiru imala Kći Lotrščaka pričala mi je kako je to odlična knjiga, ali nekako trebaš sam doći do potrebe da čitaš Zagorku. Ja sam tu potrebu dobila u šestom razredu. Otišla sam u knjižnicu i na policama vidjela Gričku Vješticu. Tad se nisam obazirala na brojeve na knjigama, uzela sam drugi nastavak jer mi se knjiga učinila najtanja. I tako je sve počelo. Kreneš čitat i zanimljivo ti je i čitaš manijakalno. Gutaš knjigu po knjigu. Čitajući Zagorku zaključila sam da ću biti povjesničarka jer – Marija Terezija, cijeli taj dvor, sve mi je bilo toliko fascinantno.
I Martina Piškor postala je povjesničarka. Danas radi u Hrvatskom državnom arhivu. I ono najvažnije – i dalje je vjerno čita Zagorku. I dalje je najveća obožavateljica Marije Terezije. Tako je to sa Zagorkom – tko se jednom zakači, zakačio se za svagda. Ne čudi stoga da se Marija Jurić Zagorka smatra najčitanijim hrvatskim spisateljem odnosno spisateljicom. Njezina se djela razgrabe u trenu, čim se pojave. A i u antikvarijatima je teško doći do Zagorke. Kad je ranih 2000-ih projekt izdavanja sabranih djela MJZ ugledao svjetlo dana – u mekom uvezu i u svima dostupnoj prodaji uz novine Jutarnji list – ovaj je projekt postao najveći izdavački projekt u jugoistočnoj Europi svih vremena. Djela su postigla tiražu više od 1.000.000 knjiga samo u Hrvatskoj. Time je postavljen svjetski rekord u tiraži jednog pisca u odnosu na broj stanovnika.
Izgubili jedinu Zagorkinu adaptaciju
To je moć Zagorke – žene koja je stvarala fascinantne likove, opipljivo opisivala dvorove i krinoline, cinično, a opet optimistično pružala opise i kritiku društva. Žene čiji je život jednako fascinantan kao i životi njezine Nere, Manduše, Jadranke, Gordane… Od Zagorke danas imamo njezina djela, kip na Tkalči, Memorijalni stan i sramotni "dokumentarac" HRT-a u kojemu se ovu borkinju za ženska i općenito ljudska prava – hvata za grudi. U vremenu kad se sve manje čita, a sve više ‘bingea‘, nedopustivo je da jedini suvremeni sadržaj kojim se svijetu prezentira spisateljica ovakvog kalibra bude seksistički i ponižavajući istup u kojem se potiče turiste da hvataju njezin kip za grudi. Time se poručuje da je to sve što o Zagorki jedan turist može ponijeti iz Hrvatske – izmišljenu priču o ispunjavanju želja hvatačima za brončane grudi.
Zamislite da dođete u Basingstoke i kažu vam da uhvatite Jane Austen za grudi. Ili u Oxfordshiru ‘zašlatate‘ brončanu Agathu Christie. Nezamislivo, zar ne? Nezamislivo baš zato što su Britanci jako dobro brendirali svoje popularne spisateljice. Cijeli svijet zna za ove dvije velikanke i čitali su njihova djela. Ako ne čitali, barem su čuli za njih ili ih – gledali na televiziji.
Tako svi znaju za "Ponos i predrasude" ili pak Poirota. Pitanje je pak koliko je mladih generacija pročitalo ili će pročitati Zagorku. Nije čak niti na popisu obaveznih lektirnih naslova. Istovremeno – djela Agathe Christie ne samo da su već adaptirana u filmove i serije već i u videoigre! S druge strane, jednu jedinu Zagorkinu adaptaciju Hrvati su uspjeli izgubiti. Riječ je o crno-bijelom nijemom filmu "Grička vještica" iz 1920., u režiji Hinka Nučića. Poznati hrvatski povjesničar filma Daniel Rafaelić, koji je u filmskim arhivima u Beču i Berlinu pronašao izgubljene hrvatske filmove, nije pronašao Nučićevu Gričku iako je bio siguran da joj je na tragu, kaže nam.
I to je jedino što od Zagorke imamo. Odnosno nemamo.
Gdje je zapela serija ‘Grička vještica‘?
Sredinom 2017. godine počelo je snimanje "Gričke vještice" u budućem Zagorkinom muzeju Gričke vještice na zagrebačkom Markovu trgu. Očekivalo se da ova serije postane jedan od vodećih hrvatskih kulturnih proizvoda. U planu je bilo šest sezona sa šest epizoda, od kojih je prva trebala biti prikazana na HRT-u jesen 2018.. Ipak, krajem te iste 2017. HRT raskida ugovor s Jadran filmom "zbog neizvršavanja ugovornih obveza".
Šest godina kasnije – na Facebook stranici "Grička vještica" koja se predstavlja kao službena stranica TV serije – serije koja i dalje ne postoji – objavljuje se da projekt ponovno počinje s realizacijom. Jadran film izgradio je na površini od 1000m2 filmski set u punoj veličini koji prikazuje kamenita vrata i Kamenitu ulicu zajedno s "Vještičjim tornjem". Taj su projekt izveli u potpunoj tajnosti. Pozivali su i nekoliko puta odgađali projekt čitanja Gričke vještice u samom istoimenom studiju. U međuvremenu su objavili da je razorna oluja oštetila set te da će projekt "Čitajmo Gričku" realizirati po završetku radova. Za naše upite da saznamo više o samom projektu nije bilo sluha.
"Ne iznenađuje me da nema ekranizacije Zagorkinih djela, ali mislim da je to sramota nas kao naroda. Budimo realni, nitko nije ni približno čitan kao Zagorka. Što god se od nje objavi, ono se rasproda. Mi bismo trebali to približiti svima", naglašava Martina koja vodi grupe Književnog kluba MJZ u kojem se, iz mjeseca u mjesec, čita jedna knjiga te se o njoj raspravlja tamo gdje je Zagorka i stvarala – u njezinom stanu na adresi Dolac 8. Jedna od njezinih prvih grupa koje je vodila trenutno je na svojoj trećoj godini druženja sa Zagorkinim djelima. Trenutno čitaju upravo Gričku. Gordane, najopsežnijeg djela, se još nisu ni dohvatili. Eto koliko je bogat Zagorkin opus.
"Ekranizaciju još uvijek čekamo i nadamo se Gričkoj vještici jer ona je najpoznatije djelo", napominje Martina. Dodaje da je i sam život Marije Jurić Zagorke fenomenalna podloga za genijalnu seriju o razvoju Zagreba s 19. na 20. stoljeće.
‘Zagorka bi bila hit na Netflixu‘
Zagorka je, napominje, stvorila djela koja su kao rođena za ekranizaciju, ali i postavljanje na kazališne daske. Primjer tome je "Mala revolucionarka" koja je i pisana baš da postane predstava. Na daske bi se lako pretočila i "Kći Lotrščaka", a "Vragoljanka s Trešnjevke" bila bi genijalna histrionska predstava, smatra Martina.
"Propuštamo jako puno prilika. Umjesto da napravimo brend kako su to Britanci napravili s Jane Austen i Agathom Christie, mi Zagorkinu vrijednost zanemarujemo", upozorava.
Božo Skoko, Tihoni Brčić i Zlatko Vidačković još su 2013. predstavili četiri strategije koje mogu pomoći Hrvatskoj da se pozicionira kao poželjan brend kroz (igrani) film. Tu su, između ostalog, plasiranje hrvatskih tema u velike inozemne produkcije, ali i jačanje kvalitete i atraktivnosti hrvatskih filmova. U obje ove kategorije spadaju Zagorka i njezina djela koja su priča o ljubavi, povijesti, tradicijama, legendama, spletkama, političkim previranjaima…
"Kada bi se uprizorila njezina djela i stavila na platforme kao što je Netflix, na kojem je u zadnje vrijeme sve više hrvatskih filmova, mislim da bi Zagorka mogla biti usporedna s ‘Bridgertonom‘ iako Zagorkina djela imaju u pozadini mnogo više od ‘oni su se zaljubili‘. Imamo puno dublje značenje", naglašava mlada povjesničarka pa dodaje: "mislim da bi bilo koje njezino djelo bilo ogroman hit na Netflixu, ali bi se svakako prvo trebalo kvalitetno napraviti".
Dodaje da je Hrvatska 90-ih imala mnoštvo povijesnih filmova i serija koji su snimani, između ostalog, da se potvrdi postojanje vlastite povijest i hrvatska samostalnost. No danas smo zakazali po tom pitanju, tvrdi.
Prilika za filmski turizam u Zagrebu
"Zagorka ima veliki potencijal. Mi dan danas u Hrvatskom državnom arhivu posjedujemo te iste dokumente sa suđenja vješticama koje je sama Zagorka koristila. Ona je obavila fenomenalan posao. Njezina su djela zaista dokument jednog vremena. U didaskalijama je detaljno objašnjavala i opisivala. Na neki način ona daje hommage svim tim progonjenim ženama. Imamo stvarno bogatu kulturu, tradiciju i baštinu, a ekranizacije Zagorkinih djela mogu sve to pokazati i tako zainteresirati druge za posjet Hrvatskoj, Zagrebu", upozorava Martina. Dodaje da ne možemo zanemariti njezin doprinos kao spisateljice, novinarke i feministkinje.
Valja uzeti u obzir da Zagorkina djela imaju i određeni fantasy, odnosno nadnaravni element koji je iznimno popularan posebice kod mlađe publike. Cijeli se Novi Zeland brendirao baš na temelju fantasy trilogije "Gospodar prstenova" koji je potpuna fikcija dok je u velikoj većini Zagorkinih djela mjesto radnje upravo Zagreb ‘glavom i bradom‘.
"Kad šećeš navečer Gornjim gradom, gledaš sve one male kućice i zamišljaš kako su tu bili Zagorkini likovi. Prođeš Mesničkom, pa ispod Mandušine kule Lotrščak i dođeš do krčme ‘Pod starim krovovima‘. Uvijek mi dođe da uđem unutra, naručim si pivo i čitam ‘Kći Lotrščaka‘, kao da sam u Plemenščakovoj i Mandušinoj krčmi. Zagorka je sinonim za Gornji grad", opisuje Martina.
Smatra da je potrebno da napokon otkrijemo Zagorku svijetu, a ne da ostane naša tajna. Tako bi i drugi htjeli vidjeti uživo sve te divne lokacije – od Manduševca, preko Kule Lotrščak pa do nekadašnjeg Krvavog mosta i Kamenitih vrata gdje je Zagorka kroz fikciju dokumentirala povijest Hrvatske, priče i legende koje, poput one o Manduševcu, neki dan danas znaju i pamte samo zahvaljujući Zagorki.
"Drugi narodi bi se potukli za nekog takvog", naglašava Martina.
Kad vidimo koliko je dobro Dubrovnik iskoristio seriju "Igra Prijestolja" u kojoj Dubrovnik nije ‘igrao‘ sebe već potpuno imaginarnu lokaciju "King‘s Landing", može se samo zamisliti što bi Grička vještica napravila za Zagreb, kaže Martina. Napominje da, ako zaista dođe do realizacije serije "Grička vještica", ekranizacija zaslužuje biti dostojna Zagorkinom originalu baš zato što je Zagorka u arhivima pomno istraživala do najsitnijeg detalja i osobe i događaje i svakodnevicu i način života kako seljaka tako i plemenitaša. Stoga bi, smatra, u ekranizaciji trebalo sve potkrijepiti s povjesničarima. Ipak, boji se da u nas nema sluha za to.
Članak je dio projekta "Brendiranje Hrvatske kroz film – neostvareni potencijali hrvatskog filmskog turizma", a objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti.
