Foto: Emma Matijević/Global

Sa stražnjeg ulaza odmah desno, a ako ulazimo na glavni, iz Vlaške, onda nakon pokretnih stuba prođemo lijevo do dizala – novi je to put do Fakulteta političkih znanosti. Već nešto više od mjesec dana politolozi i novinari na novoj su adresi, no ne zauvijek, već samo privremeno, dok se stara zgrada potpuno ne preuredi i modernizira. Umjesto u Lepušićevoj 6, sada je FPZG na drugom katu zagrebačke Importanne Gallerije – na Trgu Drage Iblera, na broju 10.

“Vjerujem da smo kao zajednica spremni na neke manje kompromise kako bismo se nakon 60 godina uselili u zgradu koja bi bila adekvatna modernom studiranju u 21. stoljeću”, započinje prodekanica Đana Luša.

Kupnja u predvorju

Sada FPZG boravi u novoj, modernoj zgradi – izvana je sva u staklu i kamenu, proteže se na osam katova i ni po čemu nije slična onoj prije. Tamo su svi studenti ulazili na jedan ulaz, a sada imaju mogućnost biranja – čak su četiri ulaza, po jedan sa svake strane zgrade. Dobra lokacija, prodavaonica koliko hoćeš, špica, samo gradsko središte.

U brojnim kafićima ispred i iza Importanne Galerije studenti traže drugi dom, no još nema alternative za Tvornicu i Hocus Pocus, i omiljeni prostor Kluba studenata. Ispucalo dvorište ispred simbolično nazvane dvorišne dvorane u Lepušićevoj i crveni zidić na kojem se sjedilo i odmaralo zamijenjen je popločanim prilazom i fontanom na Ibleru.

Foto: Emma Matijević/Global

“Jednom se grupa nas zapričala u lokalnom bircu, pa smo kasnili na nastavu. U trku smo ušli u dvorišnu zgradu, ali nismo bili potpuno sigurni gdje je predavaonica. Zaletjeli smo se uz stube dok nismo doslovno ušetali u privatni stan jedne od susjeda koja je ostavila vrata otvorena da iznese smeće. Teško je reći tko se više iznenadio, mi ili susjeda”, sa smiješkom se prisjeća profesor Enes Kulenović.

Malu staru, napola stambenu zgradu zamijenili smo trgovačkim centrom, a pet katova s podrumom stislo se na jedan kat – maleni, ali slatki.

Gdje je dvorana A, ili B, imamo li još dvorišnu dvoranu? A redakcije Globala, Radio Studenta, čekaj, a ‘podrum’ Televizije?

“Dom je gdje je srce, fakultet nije zgrada nego studenti, profesori i sve osoblje – sada ćemo se na to podsjetiti”, napominje profesor Boris Beck. S njim se slaže i profesor Domagoj Bebić koji nam objašnjava da fakultetsku priču ne pišu hodnici i dvorane, nego studenti i zaposlenici.

U prizemlju je dizalo. Dok su se njime u Lepušićevoj vozili samo oni s karticom, sada ga koriste svi jer jedino tako mogu doći do fakulteta, ako ne odluče pješačiti strmim stubama. Ulazimo i pritišćemo gumb s brojem dva, a umjesto da nas odmah preveze do drugog kata – najprije posjetimo razinu -3, pa se opet vratimo u prizemlje, na međukat i tek onda dolazimo na svoj cilj.

Toliko je ljudi da dizalo, jednostavno, ni samo ne zna gdje bi prije. Lijevo, pa ravno, na porti nas čeka naš portir iz Lepušićeve – Anđelko Štambuk. Lakše je kada vidiš poznato lice koje, kao i uvijek, veselo dočekuje studente i djelatnike pa ih usmjerava prema dvoranama.

Gdje je dvorišna?

Desno je neki prolaz prema dvoranama, ali i lijevo. Sve ide u krug. Gdje je dvorana A, ili B, imamo li još dvorišnu dvoranu? A redakcije Globala, Radio Studenta, čekaj, a “podrum” Televizije? Tako je otprilike izgledao prvi dan na novom fakultetu studenta politologije i novinarstva.

Na zidovima su i dalje polijepljeni papiri kao “putokazi” jer još nisu svi studenti, a ni profesori naučili gradivo. Nekima je i dalje potrebno objasniti na kojoj strani je koja dvorana i gdje su vrata koja vode do “H predavaonice”. Dvorana A skroz je drukčija od one u Lepušićevoj. Polukružna je i mnogo manja, okružena prozorima sa svih strana. Od hodnika nas dijeli samo staklo pa kolegama koji prolaze možemo mahati.

“Nova lokacija je odlična i prostor je lijepo uređen. No ono što mi se ne sviđa jest nemogućnost otvaranja prozora u dvoranama i mali broj toaleta u odnosu prema broju studenata i profesora”, govori profesor Kristijan Kotarski.

I stvarno, prozori su zatvoreni, a ručka za otvaranje uopće ne postoji. Profesor Kotarski govori nam da mu preseljenje ne pada preteško jer zna da ćemo se vratiti na staru lokaciju kada ona bude spremna. Na prvim predavanjima u novoj zgradi glavno pitanje bilo je – kome se sviđa nova lokacija. Malo je ruku tada bilo u zraku, no mjesec dana poslije – obratno je stanje.

S vremenom je postalo jasno da bi bilo lakše realizirati Platonovu idealnu državu, nego preseljenje našeg faksa’, kaže profesor Kulenović koji je u zgradi u Lepušićevoj proveo više od četvrt stoljeća – što kao student, što kao zaposlenik

“Baš mi je moj dragi prijatelj Luka Ribarević hvalio akustiku u novom prostoru i zaključio da mnogo manje mora trošiti glasnice dok predaje. Estetika novoga prostora mi je možda malo prekorporativna za rock’n’roll ethos našega fakulteta”, govori profesor Enes Kulenović. Još nismo imali prigodu, dodaje Kulenović, ostaviti svoj pečat, a – što se mora, nije teško.

“Od svoje prve godine studija slušao sam priče o tome kako je nužno da se preselimo. No s vremenom je postalo jasno da bi bilo lakše realizirati Platonovu idealnu državu, nego preseljenje našeg faksa”, otkriva profesor Kulenović koji je u zgradi u Lepušićevoj više od četvrt stoljeća – što kao student, što kao zaposlenik. Ali, evo, vrijeme obnove zgrade, ipak, je dočekao.

Ne može bez nostalgije

Kutije od selidbe su dugo boravile po hodnicima, no više ih nema. Izgleda da smo se skroz preselili. Prodekanica Đana Luša otkriva nam da su povratak zabilježili za 18 mjeseci, no sve ovisi o početku radova na staroj zgradi. Čudno je ne vidjeti susjede iz okolnih stambenih zgrada, a profesor Kulenović prisjeća se situacije kada im je kroz dvorišna vrata, u dvoranu, ušetala mačka.

“Sve nas je odmjerila i legla nasred dvorane. Profesor Prpić zastao je na trenutak, a onda nastavio predavanje kao da se ništa nije dogodilo. Maca nam je ostala praviti društvo do kraja predavanja. Vjerojatno je i nju zanimala Hegelova politička filozofija”, zaključuje Kulenović.

Do toga više neće moći doći jer smo sada na drugom katu, a da bi nas mačka posjetila, treba proći kroz trgovački centar, ući u dizalo, pritisnuti drugi kat i proći pokraj portira – Anđelka i Danijela. Iako nostalgija za starom zgradom i dalje postoji, treba se okrenuti nekim novim stvarima. Sada Importanne Gallerija studentima FPZG-a pruža privremeni dom.

‘To je kao s omiljenim trapericama ili tenisicama – dale su svoje, ali ipak ti je žao baciti ih. Pa ih netko i ostavi u ormaru, makar ih više ne nosio’, priča glavni urednik Televizije Student, Kristian Došen

“Neko vrijeme trebat će svima nama da se prilagodimo novom okruženju i novoj lokaciji, ali vjerujem da ćemo svi zajedno postizati super rezultate kao što smo to i u Lepušićevoj. Na ovo trebamo gledati kao na idealnu prigodu da stara lokacija fakulteta postane modernija i prilagođenija suvremenim zahtjevima”, spominje profesor Domagoj Bebić.

Foto: Emma Matijević/Global

Da je stara Lepušićeva emocija i mjesto gdje su mnogi studenti stvarali doživotne uspomene, potvrđuje i Đana Luša. Unatoč prilično neuglednom izdanju, stara Lepušićeva je uvijek odisala osjećajem zajedništva, domaćinskom atmosferom u kojoj se svatko otpočetka osjećao kao doma. Žbuka je padala sa zidova, predavaonice su bile, doslovno, u stambenoj zgradi…

“Tu je definitivno nostalgija za starom zgradom. To je kao s omiljenim trapericama ili tenisicama – dale su svoje, ali ipak ti je žao baciti ih. Pa ih netko i ostavi u ormaru, makar ih više ne nosio”, završava Kristian Došen, glavni urednik Televizije Student. I to doista i je tako, novoj zgradi dajemo prigodu, a našoj staroj, uskoro obnovljenoj, zgradi jedva se čekamo vratiti.

Što se dogodi u Lepušićevoj, ostaje u Lepušićevoj

Karin Sergo, novinarstvo
“Meni Lepušićeva ima dušu – koliko god stara bila i kako god izgledala. Tu sam tek tri godine od kojih je većina bila online, ali ono što zapravo mislim da se i većini dogodilo je onaj prvi šok na upisima. Sjećam se da sam još kod kuće prije upisa gledala kamo trebam doći i kada sam vidjela zgradu na Google Mapsu prva rečenica je bila: ‘Čekaj, tako mi izgleda faks?’. Prvi dan je bilo mnogo komentara: ‘Kamo smo mi to došli?’. Vremenom sam se privikla na tu zgradu i sada kada treba otići ipak ostaje doza nostalgije još pogotovo kada znaš da se vjerojatno više nećeš tamo vratiti, ako obnova bude trajala dvije godine što pretpostavljam da hoće.”

Bruno De Zan, politologija
“Lepušićeva ima Klub, prostor za Radio koji neće moći biti u Importanneu, ali i neki kućni ugođaj na koji smo svi navikli. Rekao bih da je Lepušićeva imala dušu koja nedostaje novom prostoru.”

Marija Zorić, novinarstvo
“Znalo je biti tamo dobrih kombinacija cuganja za koje nitko nije znao. Ali ipak, Lepušićeva ostaje Lepušićeva, a najviše će mi faliti skele koje su se maknule tek nekoliko mjeseci prije nego smo i mi otišli.”

Dorotea Jagić, novinarstvo
“Stari fakultet je bio fakultet s dušom. Još tijekom karantene mi je profesorica Vilović ostavila knjigu na porti da je pokupim pa mi se portir Anđelko javio na Facebook da me knjiga čeka na porti i da dođem po nju.”

Sara Pleša, politologija
“Lepušićeva ima dušu. Šalu na stranu, Lepušićeva je stvarno imala ugodniji ambijent koji je bio prilagođeniji studentima. Importanne Galleria je više poslovna zgrada, te kada ulazim u nju nemam baš osjećaj da idem slušati predavanja i učiti na fakultet. Ali, mislim da je potrebno da prođe neko vrijeme, te ćemo se svi priviknuti na novu lokaciju.”

Porta uskoro ostaje bez svima omiljenog Anđelka

Ne možeš studirati na FPZG-u ako ne znaš tko su Anđelko Štambuk i Danijel Kepe. Ne znaš gdje i kada imaš predavanje, nešto si izgubio ili ti je netko nešto ostavio na porti da te dočeka poslije, trebaš čašicu razgovora dok čekaš predavanja – tu su portiri Fakulteta političkih znanosti. Danijel uskoro ostaje sam, a Anđelko ide u mirovinu.

“Nedostajat će mi moj kolega Anđelko, dobro smo se slagali poslovno i privatno unatoč razlici u godinama. Uvijek smo se poštovali i pomagali međusobno. Još neko vrijeme ćemo se družiti, no bit će mi čudno kada bude netko drugi radio sa mnom. Želim mu ovim putem mnogo zdravlja i sve najbolje u penziji”, kaže nam Danijel.

Danijel nam otkriva da svaki put kada dođe autom na parkiralište Lepušićeve – “pogledam zgradu fakulteta i stegne me malo u grlu i srcu”.

Anđelko uskoro odlazi, a sve što ima za reći je da je jako zadovoljan radom na recepciji Fakulteta, najviše odnosom s profesorima i profesoricama, te studentima i studenticama, kojima je uvijek bio na usluzi. Kakav je bio, kaže, najbolje je da pitamo ostale, a ostali tvrde da je bio – čista desetka.

Umjesto 3600, čistit će oko 1800 četvornih metara

Da bi sve bilo čisto i sjajno, brinu se tete spremačice. Iako je u Importanne Galleriji gotovo dvostruko manji prostor Fakulteta, svagdje su tapisoni. I to zahtijeva usisavanje i temeljitije čišćenje, govori nam jedna od spremačica, Nada Srdinić.

“Navikla sam se na Lepušićevu, tamo sam 30 godina. Poznat mi je taj prostor, od 2000. godine imamo lift pa mi je to dodatno olakšanje. Sve ima svoje prednosti i mane. U Importanneu će biti više usisavanja, a u Lepušićevoj je bilo više pranja”, otkriva teta Nada. Njima će, dodaje, doći na isto.

“Kada smo tek došle raditi, parketi su se ‘žicali’ i mazali pa smo imali ogromnu ‘glancericu’ koji smo morali nositi iz prizemlja na peti kat stubama da bi usjajile parkete. Bez lifta. A danas se pješke ne mogu popeti ni do prvog kata”, kaže teta spremačica.

Global i TV na jednom, a Radio na drugom mjestu

Studentski mediji ranije su bili na istom mjestu u istoj zgradi. Global i Radio boravili su na petom katu, a Televizija Student obilježila je podrum stare zgrade u Lepušićevoj. Svakodnevni žamor, hrpa studenata s kamerom i mikrofonima u ruci skitali su se po podrumu dok su svakodnevno proizvodili nove priloge. To rade i dalje samo na drugoj lokaciji.

“Lepušićeva je bila mjesto stvaranja novih prijateljstava, pa i brakova, mnogo dobre vibre, začeci karijera… U novom prostoru Galerije tek trebamo doživjeti nova iskustva i susrete, saživjeti se s prostorom”, priča glavni urednik Televizije Student, Kristian Došen. Studentima na smjeru televizije, dodaje Došen, bit će jednostavnije ići na snimanja po gradu.

“Uvijek ću se sjećati da smo – tijekom snimanja u studiju – morali loviti trenutke kad nitko u prostorima iznad ne škripi stolcima ili glasno govori u dvorištu, jer se sve čulo”, prisjeća se nekadašnji student, a sada glavni urednik TVS-a.

Redakcija Globala također se preselila. Dijelom je u konvergiranoj redakciji s TV-om, a dijelom u manjoj sobi nego prije, ali i dalje dovoljno velikoj za stvaranje vijesti i članaka za novine i internet portal. Radio je ostao bliže Lepušićevoj, u ulici do nje. Streama iz prostorija u Fabkovićevoj gdje su se nekada poneka predavanja FPZG-ovcima i održavala.

Studenti bez Kluba, profesori bez kabineta

U stankama između predavanja, mnogi studenti boravili su u Klubu Fakulteta političkih znanosti, a njega više nema. Nema prostorije za Klub, ali druženje studenata na novoj lokaciji nije prestalo. Tamo su ispijali kave, čajeve i Cedevite za tri kune. Prodekanica Đana Luša obećala je da je to kratkotrajna žrtva i da nas za nekoliko mjeseci čeka novi Klub.

Ali isto kako su studenti ostali bez Kluba, tako su i profesori ostali bez njihova malenog kutka – kabineta. Oni su objektivna prednost zgrade u Lepušićevoj jer su upravo tamo ispravljali ispite.

“Meni najviše nedostaje kabinet jer bih tamo pobjegao od kuće kada bi nastala galama”, priča profesor Beck.

“Novi prostor mnogo je manji, taman dovoljno velik da održavamo svu nastavu, ali nemamo kabinete, a bojim se da će i interakcija između svih nas koji smo dio FPZG-a biti manja u novom prostoru. Nadam se, barem dok je toplo vrijeme, da ćemo se pri izlasku iz Importannea nalaziti na (što znanstvenim što tračerskim) čakulama na terasama kafića na Iblerovom”, govori Kulenović.