Iako je jesen na vratima, nebo je bilo zadivljujuće plavo i čisto. Nije se nazirao nijedan spužvasti oblak. Autobus HND-a polako se zaustavljao uz cestu. Dok se jedan za drugim iskrcavamo, na čistini uz cestu dočekuje nas nasmiješeni Franjo Martin Fuis. Doduše, ne onaj legendarni virovitički fotoreporter i pisac nego izgledom njegov vjerni utjelovitelj, Goran Koši. Kao glumac, odrađuje to s lakoćom, ali i zbog toga što goste FraMaFu festivala ovako dočekuje već treću godinu. Tu su i organizatori festivala, sjajni i uporni virovitički novinari Goran Gazdek i Ivan Žada.
U trenu, nismo više stranci, nismo gosti festivala nego prijatelji i kolege. Možda je tome pridonijelo njegovo entuzijastično povlačenje za rukav i poziv na prvu zajedničku fotografiju. Franjo iz 2017., odjeven u Franju tridesetih godina prošlog stoljeća, nije mogao ne ostaviti dobar dojam. Uz slaninu, kobasice, kruh iz krušne peći i ostale delicije čovjek i zaboravlja da smo samo jedna skupina starih i mladih koji stoje uz cestu i njišu se uz zvukove s radija.
Dok sam tako zaokupljen svojim mislima, shvaćam da osim žamora koji stvara nas 30-ak okupljenih mjesto je prilično mirno, toplina gotovo primjetno lebdi nad cestom. Zapravo mala općina Lukač sa samo 3600 stanovnika potpuno je pokrivena asfaltiranim cestama. Tako barem tvrdi njezin načelnik. Mogli smo se zateći uz neasfaltiranu cestu ili zarasli makadam. Tada bi naša priča bila potpuno drukčija.
Foto: Zlatko Herljević/Global
Strikomanova 577. milenijska u Lukaču
Uz ceste su beskrajni redovi začinske paprike. Berba uskoro završava i biti će spremna za sušenje, pa potom kameni mlin. Ovo malo, slikovito mjesto uskoro će biti prekriveno slatkastim mirisom. Mirisom koji priziva jednako slatke uspomene na dom, kuhanje ajvara, zavičaj i običaje, a to je ono što čini dušu Slavonije, odnosno Podravine. Ovisno koga se pita jer granice su Hrvatima oduvijek bile pitanje otvorene rasprave. Tako zahvaljujući slatkim paprikama, šećerani te proizvodnji meda Virovitičko-podravska županija, koja je zapravo dijelom u Slavoniji, s pravom nosi epitet najslađe županije.
Ako još uzmemo u obzir i da proizvodi poveće količine mlijeka, možemo reći da je to prva regija u Hrvatskoj u kojoj teku med i mlijeko. Iza svega toga stoji marljiv narod, onaj kojem u očima vidiš svaku žetvu, svaku zimu. Onaj mali čovjek, kojeg se često zaboravi, koji neprimjetno pokreće svijet. Takvog malog čovjeka odlučio je zabilježiti i Šime Strikoman, svjetski poznati fotograf i snimatelj, najpoznatiji po svojim milenijskim fotografijama. Za 577. fotografiju odabrao je upravo ovu malu općinu. Visoko na ljestvama vatrogasnih kola namještao je objektiv u koji su stali svi. Djeca i stariji, bogati i oni koji su to malo manje, svi isti i jednako maleni dok nas promatra s visine i daje posljednje upute.
"Gledajte gore, čučnite, popunite prazna mjesta. Gledaj gore!", ponavlja nestrpljivo. Nakon kratka naguravanja i malo duljeg čučanja, milenijska fotografija je gotova.
Seljački doručak na balama slame
Naše utočište sljedeća tri dana je bajkovito imanje Pustara Višnjica. Brzo sam se uvjerio da nije riječ o pustari nego da tako nazivaju velika imanja s konjima. Lokalni stanovnici tu se okupljaju s obiteljima, uživaju u tom bijegu od stvarnosti, dok turisti kušaju ukusnu hranu koja se poslužuje u staroj pastuharnici. U zraku se osjeća mir, i tako u tišini razmišljam kako nikakvo blještavilo grada ne može zamijeniti ovaj spokoj koji odmara dušu i tijelo, regenerira i pomlađuje. Svojevrsni spoj čovjeka i prirode!
[caption id="attachment_5300" align="aligncenter" width="1200"]
Foto: Zlatko Herljević/Global
Zato je s razlogom Pustara Višnjica u općini Sopje pobjednica natječaja za europsku destinaciju izvrsnosti EDEN 2010/ 2011. Gospođa Ksenija Plantak, suvlasnica, dala je sve od sebe da nam pokaže da su zasluženo dobili nagradu. Nekada ruševno gospodarstvo danas blista obnovljeno, nema ništa ljepše nego probuditi se u odlično uređenim sobama s pogledom na ravnicu. A tek hrana! Seljački doručak na balama slame – kruh i mast s paprikom, čvarci i bijeli žganci posuti slaninom s domaćim krvavicama, a onda ručak – fiš paprikaš, šarani na ražnju i riba u maslinovu ulju našeg pulskog kolege Budimira Žižovića Žiže.
Mjesta kojima prolazim pusta su. Male i neugledne kućice, izgubljene u zaraslu travu i drač. Poneko luksuzno zdanje, bilo bi impresivno da i ono nije napušteno. Spuštene rolete i navučene zavjese skrivaju svoju priču. Da mogu govoriti vrisnule bi vlasnicima: Vratite se!
Uz financiranje iz Europskih fondova radi se na obnovi kurija i dvoraca u Virovitici i okolici, planira se gradnja sustava za natapanje koji će dovesti vodu na više od pola polja u županiji. Iako turisti ne čekaju u redu za posjet novim i starim atrakcijama, potencijal je prisutan i mađarska je javnost to prepoznala.
Učenički projekt mikeškog jestvenika
[caption id="attachment_5297" align="alignleft" width="169"]
Foto: Zlatko Herljević/Global
Jasmina Jurković iz Gradskog muzeja Virovitica u duhu toga pokrenula je projekt očuvanja mikeške tradicije. Kuharica sa zbirom jela izvornih Virovitičana, Mikeša, pod nazivom mikeški jestvenik.
Učenici strukovne te industrijsko obrtničke škole u Virovitici uz taj će projekt naučiti očuvati vlastitu kulturu, educirati se o navikama našeg kraja te ujedno i pripremati te jestive suvenire. Uz školarce planiramo surađivati i s lokalnim slastičarnicama koje će proizvode dalje distribuirati. Nakon obnove dvorca Pejačević namjerava se otvoriti kafić s hranom prema mikeškom jestveniku.
Kako bih doživio ono što sam čuo, prema uzoru na legendarnog FraMaFua, kome je cijeli ovaj događaj i bio posvećen, odlučio sam to učiniti kao i on. Biciklirajući. Buđenje u maglovitu zoru i gledanje kako se magla povlači u daljinu, otkrivajući beskonačna polja, ispunjava me srećom. No bilo je vrijeme za povratak. U 27 kilometara udaljenu Viroviticu pošao sam na izložbu stripa u sklopu festivala. Iako sam krenuo neustrašivo, na putu se pojavljuju prve sumnje.
Trebam li uopće ići, hoću li moći pedalirati do kraja? Početak je rujna, ali dok klizim praznim ulicama, više se ne osjeća ona očekivana vrućina, kao da je i ona napustila ove krajeve. Mjesta kojima prolazim pusta su. Male i neugledne kućice, izgubljene u zaraslu travu i drač. Poneko luksuzno zdanje, bilo bi impresivno da i ono nije napušteno. Spuštene rolete i navučene zavjese skrivaju svoju priču. Da mogu govoriti, vrisnule bi glasno svojim vlasnicima: Vratite se! No čak i tada, oni ih ne bi čuli. Dok ona sreća prelazi u sjetu, vidim poneko dijete koje trči za loptom, biciklista koji vozi polako. Nikamo ne žuri jer vrijeme ovdje ionako prolazi sporo.
Kakvo društvo, takvo novinarstvo
Iako je bila nedjelja, nedostajalo je veselih glasova, obitelji koje ručaju u dvorištima, i svega onoga što nazivamo običajem. Pokušavam usredotočiti misli na dokumentarac "Pogled iznutra" bivšeg novinara Vjesnika Marinka Petkovića i redatelja Slavena Petrića, koji ću pogledati na festivalu. Film o teškom stanju u novinarstvu u Hrvatskoj koji prst krivnje ne usmjerava samo na loše vlade i političare nego i na neorganizirane novinare, jer kakvo je društvo, takvo je i novinarstvo. Mislim i na predavanje Milovana Buhenbergera, čovjeka koji je istražio zagonetnu smrt FraMaFua čiji je zrakoplov pao na Plitvičkim jezerima 1943.
[caption id="attachment_5306" align="aligncenter" width="1200"]
Foto: Stjepan Pavić/Global
U stvarnost me vraća gospođa koja prodaje plodove svojih ruku pred kućom i maše mi u znak pozdrava. Kako me poziva na okrepu, odlučujem da ću prihvatiti jer nisam navikao na ovakvo gostoprimstvo. Uz pregršt slatkog voća koje mi nesebično gura u džepove i istodobno nudi piće potvrđuje mi već viđeno.
"Nema ti kod nas, sinko, škrtih i sebičnih. Svi sve dijelimo, pomažemo si, ljude i dalje gledamo ko ljude. Kuću ne zaključavamo, nemamo potrebe. Ali nemamo ni ljudi više kao prije", govori sjetno.
Njezin susjed, samozatajni gospodin na štandu pored njezina tužno se osmjehuje i kima glavom u znak potvrde.
"Slušajte Anicu, mladi gospon, zna ona o čemu govori, naša Cabuna je pusta".
[caption id="attachment_5304" align="aligncenter" width="1200"]
Foto: Stjepan Pavić/Global
Pokazuje usput na kuće i nabraja kamo se tko odselio. Uz moju ugodnu sugovornicu Anicu Vuzem ima još nekolicina ljudi. Vjeruje da ljudima ne treba mnogo da ih se zadrži. Samo im dati vjeru da za njih ima sutra. Dok automobil prilazi i traži šljive, odlazim uz osmijeh i pozdrav, ali i nadu da će se planovi krenuti realizirati prije nego što se iz Aničina sela odseli još stanovnika. Sjedam na bicikl i ubrzano se udaljavam, već kasnim, organizatori Gazdek i Žada neće biti sretni.
Zapisi FraMaFua: Priča o izgubljenom gradu Virovitici
Dani su prolazili…Promatrao sam u sumrak ulice i zanosio se slikama koje su imale posebno ozračje. U tim su se trenucima vraćali s pašnjaka čordaši i svinjari sa stadima stoke i svinja. Ulicama bi odjekivalo njihovo mukanje i pucketanje čuvarskih bičeva.
Otvaraju se vrata dvorišta i blago se samo vraća u svoja skloništa. Skitao sam se ulicama s nekim posebnim osjećajem koji je nastao još davno u prošlosti. Slušao sam govor i jezik rodnoga grada, tipičan i originalan dijalekt Slavonije u raznim rečenicama kao: "Oš jabuku? Paz ti gospodina!"
U riječima koje je najčešće karakterizirao manjak nekih slova bilo je nešto posebno, narodno. Nigdje se to nije tako živo i posebno kao u Slavoniji isticalo. "Oš dojt k nama? Oću." I tako sam se sve više upoznavao sa starim prijateljima. Neki od njih orali su zemlju, vozili drva, odali se trgovanju. Svi su me pomalo prepoznavali, zaustavljali i ispitivali. Odavno nisam znao imena kada sam s njima razgovarao, počesto nisam ni znao s kime sam govorio. No redovito sam bio sa svima na "ti".
