Foto: Kristina Uremović/Global

Do osam ujutro već su obavili higijenu, (za dečke je brijanje svako jutro neizostavno), pregledane su im sobe, postrojili su se ispred paviljona gdje je puštena himna i podignuta zastava, upućen je pozdrav domovini, a i vrijeme za doručak već je prošlo. Tako počinje svaki dan budućim policajcima i policajkama na Policijskoj akademiji u zagrebačkoj Dubravi.

Nakon buđenja, metla u ruke

Nakon podizanja zastave, dijele se u dva odjela. Jedni odlaze na jutarnju nastavu, a drugi obavljaju razne tjelesne aktivnosti poput poligona, trčanja, vježbi snage i izdržljivosti. U pola devet ujutro zatekla sam dio njih pri metenju dvorišta. Tu nema podjele poslova na muške i ženske; svi rade kao tim, a polaznica Policijske akademije Antonija Lipovac kaže da dosta pozornosti daju brizi o okolišu.

Foto: Kristina Uremović/Global

Nastavnik stručnih predmeta na Policijskoj školi Aleksandar Čubrilo kao pravi domaćin cijelo jutro je proveo sa mnom i fotografkinjom Kristinom pokazujući nam dvorane i paviljone u kojima odvojeno žive djevojke i dečki, knjižnicu, menzu i prostor za druženje. Uveo nas je i na jedno od svojih predavanja. Taj se sat moglo naučiti da ako je netko počinio dva prekršaja, piše mu se samo jedna prijava, vodi se jedan postupak, a izriču mu se dvije kazne koje se ujedinjuju u jedinstvenu kaznu. To predavanje zapravo je više podsjećalo na dijalog između nastavnika i polaznika akademije, vladala je pozitivna atmosfera i ruke su često bile u zraku kada bi se netko trebao javiti da odgovori na neko pitanje. Polaznici su nas nekoliko puta znatiželjno pitali možemo li im poslati fotografije, da se vide u odorama.

Bez progledavanja kroz prste

Čubrilo je istaknuo da mu je jednostavnije raditi s malo starijima jer imaju više iskustva i lakše barataju stručnom terminologijom od onih koji su tek završili srednju školu, iako su takvi u manjini. U manjini su i djevojke kojih je na Akademiji samo 30 posto. No nemaju zbog toga povlašten tretman, samo je vrijeme za obavljanje određenih vježbi poput trčanja i odrađivanja sklekova i trbušnjaka prilagođeno njihovim mogućnostima.

‘Bilo je situacija kada se par polaznika onesvijestilo prilikom izvođenja fizičkih aktivnosti. Neki su se i onesvijestili dok smo gledali fotografije na kojima su prikazane rane uzrokovane pištoljem’, podijelila je s nama polaznica Ana

“Kolegijalnost je jako važna. Ako netko uspije proći poligon otprve i vidi da je netko zapeo, dotrči do njega i pomaže mu. Dečki doslovno podmeću leđa i rade nama curama prepreku od svojih tijela da bi nam pomogli u odrađivanju poligona. Jednom je kolega bio kao klupčica na podu, a cure su skakale preko njega kako bi shvatile kako se preskače dio poligona – i uspjele su. Ovdje smo naučili biti timski igrači”, kaže Antonija.

Šaljivo komentira i da se cure nekad znaju požaliti da im je naporno odrađivati neke dijelove poligona dok su dečki spretni kao mačke sami po sebi, skaču i ništa im nije problem. Njezin kolega­ Ivan Lovrić dodaje da se ponekad i dečki žale na poligone, posebno oni koje se boje visine. Prilikom odrađivanja vježbi na poligonu nerijetko se dogode i ozljede.

“Dogodilo bi se da se neki polaznik onesvijesti pri izvođenju fizičkih aktivnosti. Većina je polaznika prošla samo s modricama, a neki i s iščašenim ramenima i uganućima zglobova, ali to se najčešće dogodi kada izvodimo vježbe za poligon izvan vremena koje je određeno za tjelesnu aktivnost. Neki su se i onesvijestili dok smo gledali fotografije na kojima su prikazane rane uzrokovane pištoljem”, podijelila je s nama polaznica Ana.

Foto: Kristina Uremović/Global

S obzirom na to da su poligoni već odrađeni, Čubrilo nas je nakon svog predavanja odveo na sat o policijskom naoružanju. U dvorani smo zatekli dvadesetak vršnjaka kako slažu i rastavljaju pištolje. Bile su tu samo tri djevojke, ali su provodile naredbe jednako brzo i spretno kao i dečki. Dvoranom je odzvanjao zvuk sastavljanja i rastavljanja pištolja i zvučalo je dosta “ozbiljno”. Tada sam pomislila da ovi ljudi, koji će uskoro štiti nas, građane, znaju što rade. Ana kaže da su u prvih mjesec dana naučili kako rukovati pištoljem, isprazniti spremnik i još neke sitnice.

“Tek smo na početku pa nas postupno pripremaju za sve što slijedi. Iskreno, ne mogu reći tko bolje rukuje pištoljem, mi ili dečki. Ovdje je svatko dobar u nečemu”, napominje ona. Potom smo otišle na tečaj sporta i samoobrane. Tamo su se izvodili sklekovi, zgibovi, trbušnjaci, a mi smo, što brže moguće, odbile pridružiti se ekipi koja vježba.

Gašenje svjetla prije 22 sata

Približavalo se vrijeme ručka, koji je oko 13 sati, nakon čega polaznici imaju slobodno vrijeme za učenje. Nakon kasnijih obveza slijedi večera, a Policijsku akademiju smiju napustiti tek poslije 19 sati i moraju se vratiti do 21.45. Vikendom je ipak nešto drukčije. “Slobodni smo od petka do nedjelje, svaki vikend, osim kada nas zapadne dežurstvo. Tada možemo otići kući ako želimo ili ako ostajemo na Akademiji moramo se vratiti do 23 sata, a nedjeljom do 21.45. Mnogo je tu polaznika iz Imotskog, Dubrovnika kojima se baš i ne isplati ići kući jer žive daleko, pa ostaju na Akademiji”, kaže Antonija.

Foto: Kristina Uremović/Global

Zanimalo me kakav im je društveni život, druže li se svi zajedno, posjećuju u paviljonima, kao što mi, studenti, koji živimo u studentskim domovima. Ivan je rekao da su podijeljeni u muške i ženske paviljone, a dečki ne smiju hodati po ženskim i obratno. Navečer je to izričito zabranjeno, kaže on smješkajući se.

Problemi prilagodbe

Selekcija je u Akademiji prisutna od samog početka obuke pa tako Antonija kaže da je već u prva dva tjedna sigurno otpalo njih stotinjak. “Dosta ih je već u prva dva mjeseca otpalo, no došli su novi. Mislim da su ljudi odlazili jer se nisu uspjeli prilagoditi ovakvom načinu života. Ako su im kod kuće popuštali, teško da će netko ovdje uspjeti, no sve ovisi o tome tko je koliko psihički spreman za ostvarivanje krajnjeg cilja”, pojašnjava.

“Iznimka je ako baš nešto trebamo od nekoga. No zato se navečer često družimo ispred paviljona, dečki donesu gitaru pa pjevamo i sviramo. Opuštaju nas i neke aktivnosti kada se svi skupimo nevezano uz obveze na Policijskoj akademiji. Mi, dečki, posebno volimo nogomet i stolni tenis, tu i tamo košarku, a curama je draža odbojka. Ali, vrhunac svakog dana je pjesma na kraju večeri. Tada smo najopušteniji i punimo baterije za novi dan”, nastavlja on. Imaju i policijski zbor, a neki od njih pjevaju i u klapama.

“Ja sam bila u zboru, ali sam poslije odustala. Sve ovisi o ciljevima koje si zadaš, neki od nas će više pozornosti dati tjelesnim aktivnostima, a drugi će se više pozabaviti pjevačkim sposobnostima”, kaže Antonija. Probe im oduzimaju dosta vremena koje je nekima možda korisnije za vježbanje na poligonu, a Ivan kaže da odnedavno imaju i sekciju s psima.

Doručak je najvažniji

“No i to zahtijeva veliku odgovornost, mnogi misle da je za rad s psima na Akademiji dovoljno tu i tamo ih pomazati i nahraniti. Takvi otpadnu odmah tijekom selekcije”, kaže on. Ivan mi je za kraj ispričao i kako se uopće našao ovdje.

“Hoćeš iskreno? Ovo mi je san odmalena. Već sam se jednom prije prijavio, ali sam odustao zbog fakulteta. I tada sam prošao sva testiranja, a vrlo sam se brzo prilagodio ovakvom načinu životu, no daleko od toga da je lako”, napominje. Upitala sam ga je li naporno ustajati svako jutro u 5.30 i tako deset mjeseci, na što mi je odgovorio da je najvažniji obilan doručak koji im spremaju jer im dovoljno snage da se preživi dan.

Ove godine broj polaznika dvaput veći

“Policijska akademija obuhvaća Visoku policijsku školu u trajanju od deset mjeseci i studij kriminalistike, kako to sad popularno zovu. Uobičajeno je bilo do ove generacije 350 polaznika, no ove smo godine povisili kvotu pa ih je 750. Postoji 28 odjeljenja s po 25 polaznika po odjelu, a polažu deset predmeta. Cure i dečki žive odvojeno u paviljonima, a trenutačno smo u rekonstrukciji paviljona, dovoze novi namještaj”, kaže Čubrilo.