Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

Uoči prvenstva predviđanja su bila različita, ali gotovo nitko nije očekivao ovakav rasplet za hrvatsku rukometnu reprezentaciju koja je prvenstvo završila tek kao 15. momčad svijeta i time ostvarila najgori rezultat u posljednjih dvadesetak godina. Naši su rukometaši u Egipat došli kao aktualni viceprvaci Europe, a ovo prvenstvo još jednom je pokazalo da je između vrha i dna vrlo tanka linija.

Izbornik Lino Červar u više je navrata isticao da je ovo prvenstvo po mnogo čemu drukčije i da mu se, obzirom na situaciju, ne treba pridavati toliko pozornosti. Istina je da je ovo prvenstvo bilo specifično. Svakodnevna testiranja, ograničeno kretanje i prazne tribine bili su svakodnevica na ovom prvenstvu. Mnogo toga nije bilo uobičajeno, ali ne treba tražiti alibije jer svima je bilo tako.

Mučenje od samog početka

Iako je Hrvatska u Egipat došla oslabljena, bez Luke Stepančića i s još nespremnima Marinom Šegom i Igorom Karačićem, malo se o tome tada govorilo jer se pobjeda protiv Japana na početku prvenstva svakako očekivala. Međutim, već u toj utakmici bilo je jasno da Hrvatska nije na očekivanom nivou. Luka Cindrić ozlijedio se već tada i tako otpao do kraja prvenstva. Možda s ozljedama nismo imali sreće, ali sa ždrijebom definitivno jesmo.

Međutim, nismo to iskoristili. Nakon remija protiv Japana svi su se nadali da je to samo kiks na početku. Neki su se čak i prisjećali Portugala kada je Hrvatska postala prvak svijeta, unatoč bolnom poraz protiv Argentine na samom otvaranju. Nakon remija uslijedile su pobjede protiv Angole i Katara. I u tim utakmicama mučili smo se više od očekivanog, a problema je bilo u oba smjera. U napadu je nedostajalo ideja i kombinatorike, a u obrani agresivnosti. Obrana 5-1, koja je lani bila odlična, na ovom turniru uopće nije funkcionirala.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Sve boljke hrvatske rukometne reprezentacije na ovom turniru izašle su na vidjelo u utakmici s Argentinom. U utakmicu u kojoj je pobjeda Hrvatske značila plasman u četvrtfinale, naši su rukometaši ušli neopisivo loše. Prvi gol Hrvatska je zabila tek u jedanaestoj minuti igre. Realizacija nije bila ništa bolja ni u drugom poluvremenu kada su hrvatski rukometaši u 20 minuta postigli samo tri pogotka, a u cijelom poluvremenu svega sedam. Vrhunac nemoći doživjeli smo nama već poznatom igrom 7 na 6″, svjesni da ona predstavlja veliki rizik. O pravilu “7 na 6” puno se raspravlja u rukometnom svijetu, a za Hrvatsku se i ovaj put takva igra pokazala bezuspješnom. Argentinci su svaku izgubljenu loptu kaznili s pogotkom u praznu mrežu.

Ako su Martinović, Šarac i Jaganjac budućnost, tko je onda sadašnjost?

Kroz cijeli turnir spominjali su se mladi igrači koji bi trebali u budućnosti nositi hrvatsku reprezentaciju. Ivan Martinović pokazao je o kakvom je igraču riječ. Bio je odličan u napadu, međutim u obrani je jako malo igrao. Josip Šarac i Halil Jaganjac rijetko bi ulazili, a nakon svake pogreške vraćali bi se na klupu.

Iako vrlo mladi, sva su trojica već nositelji igre u svojim klubovima. Istina je da je kult reprezentacije visok i da nemaju toliko iskustva na velikim natjecanjima, ali ako iskusni igrači nisu u formi, postavlja se pitanje zašto ne dati priliku mladima pa i pod cijenu lošijeg rezultata? I sam se je izbornik osvrnuo na reprezentacije koje su lani igrale s mladima i ostvarile lošiji rezultat, a sada su opet među najboljima. Međutim, dojam ostaje da su mladi mogli i trebali puno više igrati.

Hrvatska rukometna reprezentacija u Egiptu odigrala je jedan od najgorih turnira u povijesti i puno je lakše izdvojiti negativne od pozitivnih stvari. Jedna pozitivna stvar svakako je igra Marina Marića, koji je u Egiptu bio najraspoloženiji igrač naše reprezentacije. Reprezentacija Danske, koja je lani na europskom prvenstvu ispala u prvom krugu, ove je godine s istim izbornikom obranila titulu svjetskog prvaka. Radi li se u hrvatskom slučaju o lošem privremenom rezultatu tek će se vidjeti i to već u ožujku kada je na rasporedu kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre.