"Lako je biti nevidljiv u gradu". Rečenica je koja savršeno opisuje Erasmus+ projekt "Invisible cities" koji se ove godine vratio gdje je 2016. godine sve započelo – u belgijski Antwerpen. Projekt u sklopu Erasmus mobilnosti okupio je studente iz Belgije, Nizozemske, Gruzije, Finske, Rumunjske i Hrvatske iz koje je, uz pratnju profesorice Nensi Blažević, otputovalo pet demonstratora s Televizije Student.
U Antwerpenu su učili kako izvještavati o "nevidljivim" članovima društva, onima koji su se našli na ‘marginama‘, vrlo su često stigmatizirani, otuđeni i zanemarivani. Bez vlastitog glasa. Ovaj im projekt daje glas, jer svatko od njih - bio beskućnik, (bivši) ovisnik ili, primjerice, migrant - ima svoju priču vrijednu pričanja. Projekt "Invisible cities" prikazuje građane velikih gradova koji pričaju svoje priče. Ti su stanovnici iz nekog razloga izostavljeni, često zbog načina na koji ih ljudi gledaju i odlučuju etiketirati. Takozvani ‘nevidljivi ljudi’, jer često ne znamo njihovu povijest. Ljudi za koje se ne čuje jer su na neki način ‘drugačiji’ pričaju priče koje nam govore o tome kako oni vide i osjećaju se u gradu i društvu.
Potrebno je više pažnje
Jedna od sudionica projekta je Lara Mihajlov, studentica treće godine novinarstva. Prije same radionice očekivala je dosta zabave i puno edukativnog sadržaja, ali i da će upoznati brojne nove prijatelje iz stranih zemalja.
"Zadovoljna sam i vjerujem da su sve grupe odradile odličan posao. Svi smo naučili jako korisne informacije i mislim da bi se ovakvi projekti trebali češće održavati. Ovo je tema kojoj bi svi studiji novinarstva trebali posvetiti više pažnje", rekla je Lara i nadodala da će s radionice najviše pamtiti način kako pristupiti ranjivim skupinama u društvu.
Osim edukativne strane još jedan od ciljeva bio je steći brojna nova poznanstva diljem svijeta. To je istaknula i Nadia Vissers, predavačica na Sveučilištu u Antwerpenu te voditeljica organizacije European Journalism Training Association koja okuplja visoke novinarske škole i fakultete.
"Znamo da je sadržaj programa zaista važan, ali nismo mogli ni zamisliti da će studenti šest različitih nacionalnosti tako lako surađivati i povezati se. Za mene je to zaista, zaista super iskustvo, a čula sam i od mnogih studenata da im se svidjelo jednako kao i meni", rekla je Nadia s velikim osmjehom na licu te nadodala da je upravo ta povezanost sa svijetom iznimno važna.
Očekivanja prije radionice bilo je zaista mnogo. Wouter Frateur također je predavač na Sveučilištu Antwerpen bez kojeg ova radionica ne bi bila ostvariva, a i sam je imao velika očekivanja od studenata.
"Očekivao sam veliku grupu studenata i da će biti zaista entuzijastični doći raditi s nama i ići u organizacije te razgovarati s ljudima koje smo pozvali na intervju", rekao je Frateru.
Glas koji se čuje
Cilj radionice bio je jasan – naučiti kako izvijestiti o onima čija životna priča do sada nije ispričana. Studenti su bili podijeljeni u sedam grupa od kojih je svaka imala svog mentora i odabranu organizaciju ili udrugu koja se bavi pomaganjem različitim ugroženim ljudima. Jedna od njih je Payoke, nevladina organizacija koja se bori protiv trgovanja i eksploatacije ljudi. Studenti su unutar svake organizacije dobili jednog ili više sugovornika, a član Payokea je 31-godišnji Ismael koji je rodnu Obalu Bjelokosti napustio kao mladić nadajući se da će sreću i bogatstvo steći u Europi.
"Moj cilj za budućnost je pomoći drugim ljudima jer znam kroz što ljudi prolaze kada nemaju ništa. Kao dijete često nisam imao što jesti, ni piti te sam patio od nedostatka sna. Zato sam sanjao da ću postati bogat, ne samo da bih pomagao ljudima novcem ili materijalnim stvarima, već i emocionalno", ispričao je Ismael studentima.
Prije dvije godine život mu se potpuno promijenio. Imao je stravičnu nesreću u kojoj je ostao bez desne ruke i nakon gotovo godinu dana provedenih u bolnici završio na ulici sve dok nije saznao za organizaciju Payoke koja mu je pomogla oko lijekova i belgijskih papira.
Rezultati nisu razočarali
Svaka grupa morala je napraviti video prilog ili web intervju. Nakon obrade svih materijala studenti su gledali i čitali radove svojih kolega, a pozitivnih reakcija nije nedostajalo.
"Jako sam zadovoljan studentima i njihovim timskim radom. Cijela suradnja bila je vesela i stvarno je bilo lijepo vidjeti sve te studente koji dolaze iz različitih sveučilišta i zemalja. Usprkos svojim slabostima, snagama i razlikama, uspjeli su zajedno napraviti odličan posao. To je ono što želimo u ovom projektu, ovom inkluzivnom novinarstvu i zaista sam ponosan i sretan", rekao je Guillaume Moulaert, jedan od mentora na projektu sa Sveučilišta u Gruziji.
Iduće godine projekt se nastavlja u Rumunjskoj, točnije u Cluju. Nova država, ali podjednako važni problemi, a što se tiče programa, on se neće pretjerano mijenjati. Jedino što će biti drugačije je socijalna okolina.
"Bit ćemo u istočnoj Europi, bivšoj komunističkoj zemlji i to će stvoriti ogromnu razliku kada ljudi iz različitih zemalja shvate što se događa u Rumunjskoj i vide kako mediji tretiraju nevidljive ljude i nečujne glasove", zaključila je Naida.
