Foto: SULTAN ÜCAL

Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan prošlog je mjeseca donio odluku o povlačenju države iz Istanbulske konvencije, potpisane još 2011. Budući da je riječ o međunarodnom ugovoru čija je svrha borba protiv nasilja nad ženama, tim je potezom na sebe navukao bijes mnogih Turkinja, koje su ubrzo nakon njegove odluke izišle na ulice Istanbula i prosvjedovale. Osim u Istanbulu, manji prosvjedi održali su se i u glavnom turskom gradu Ankari i Izmiru.

Turska nije posve sekularna država

Nasilje nad ženama bio je problem u Turskoj čak i u razdoblju koje je uslijedilo nakon turskog pristupanja Konvenciji. Prema podacima koje iznosi turska organizacija “Zaustavit ćemo ubojstva žena”, najmanje je 300 žena ubijeno prošle godine, a većinu njih ubili su partneri. Ove godine već ih je ubijeno najmanje 77. Visoko pozicionirani dužnosnici Erdoganove Stranke pravde i razvoja (AKP) najavili su reformu pravosuđa kao sredstvo borbe protiv nasilja u obitelji umjesto međunarodnog ugovora.

U priopćenju turske Uprave za komunikaciju, tijela koje se bavi promoviranjem države na međunarodnoj razini, stoji da su Istanbulsku konvenciju preuzeli ljudi koji žele normalizirati homoseksualizam. Također, piše da je takvo što nespojivo s turskim društvenim i obiteljskim vrijednostima te da je zbog toga odluka o povlačenju iz Konvencije donesena. Skreće se pozornosti na države članice Europske unije, koje su Konvenciju potpisale, ali ne i ratificirale: Bugarsku, Mađarsku, Češku, Latviju, Litvu i Slovačku.

Politolog specijaliziran za Bliski istok i studije odnosa politike i religije Vedran Obućina u turskom povlačenju iz Istanbulske konvencije vidi jasnu tursku orijentaciju prema islamističkom tumačenju svakodnevice.

“Turska nije posve sekularna država nakon što je vladajuća stranka AKP krenula u uvođenje zakona koji šire ideju države i politike utemeljene na religijskim osnovama. Time se Turska približila zemljama poput Irana, arabijskih petromonarhija i nekim drugim većinski islamskim zemljama gdje se zakonski okvir temelji na islamskom pravu”, dodao je Obućina.

“Iz tog kuta gledanja nije neobično što se Turska povukla iz Istanbulske konvencije, zapravo je bilo čudno što je toliko dugo bila potpisnica ove konvencije”, kazao je Obućina.

Rodne uloge jasno određene

Studentica turskog jezika na Sveučilištu Yildirim Beyazit u Ankari, Sultan Ücal, koja je sada na studentskoj razmjeni u Zagrebu, sudjelovala je u prosvjedima u Istanbulu nakon Erdoganove odluke. Po narodnosti je Kurdinja, što znači da pripada i jednom od najvećih naroda koji nemaju vlastitu državu, a većina njih živi u Turskoj, Iranu, Iraku i Siriji. Za prosvjede je doznala od prijatelja i odlučila sudjelovati jer se protivi odluci.

“U Turskoj ne postoji rodna ravnopravnost. Niti u obitelji, niti u poslu. Što se tiče obitelji, uvijek se favorizira muško dijete i dopušta mu se mnogo više toga nego ženskom djetetu. U novije se vrijeme i ženskoj djeci dopušta više toga – izlasci, studiranje, no generalno je sve još malo zaostalo”, rekla je Sultan.

Foto: SULTAN ÜCAL

S njom se slaže i Sema Aydın, studentica engleskog jezika na Sveučilištu Onsekiz Mart u gradu Çanakkale, koja je također na razmjeni u Zagrebu. Ona misli da žene imaju jednaka prava kao i muškarci samo na papiru, a da su u stvarnosti zakinute. U njezinoj obitelji je, kaže, drukčije jer joj oni daju sva prava i tretiraju jednako.

“Rodne uloge su u turskom društvu jasno određene. Žena su uglavnom kod kuće i skrbe se za djecu i kuću, a muškarci su u javnosti i rade. Ako žena u Turskoj nije majka, društvo je ne smatra pravom ženom. Moć uglavnom drže muškarci, što žene čini ovisnima o njima”, objasnila je Sema.

‘Za razliku od demokršćanstva koje je izgubilo gotovo sve kršćanske ideale i poglede na svijet, islamizam se čvršće drži religijskih normi’, smatra Vedran Obućina

Strani mediji pišu da je u Turskoj 2016., pet godina nakon potpisivanja Istanbulske konvencije, četiri od deset žena trpjelo je fizičko nasilje, pri čemu su zlostavljači bili njihovi supružnici odnosno životni partneri.

İrem Altınok, studentica engleskog jezika na Sveučilištu Gaziantep, kazala je da se u svojoj domovini ne osjeća niti slobodno niti sigurno kada noću izađe jer se boji da bi je muškarci mogli uznemiravati.

“Ovdje u Zagrebu se ne bojim, mogu izaći kad god poželim i osjećam se slobodno”, dodala je İrem. Spomenula je da u Turskoj još postoje dogovoreni brakovi, naročito kod starijih generacija.

“Nakon što je uvedena socijalna izolacija i zatvaranje, supružnici moraju ostati kod kuće zajedno. Ako je riječ o dogovorenom braku, ti se ljudi zapravo ne poznaju međusobno pa počinju shvaćati da si ne odgovaraju, a iz toga onda proizlaze sukobi. Žene mogu zatražiti rastavu, no njihovi supružnici to često ne žele, niti to društvo odobrava”, dodala je İrem.

Zloporaba religije za politiku

Za Semu i Sultan, Erdoğanova je odluka samo zloporaba religije u političke svrhe, odnosno pokušaj osvajanja većeg broja glasova kod konzervativnog biračkog tijela za koje smatraju da nisu pravi muslimani.

“Ljudi ne čitaju Kuran i ne istražuju što je islam, niti kakva je njegova povijest. Uglavnom samo idu u džamije i samo slušaju što im imam govori, a onda djeluju prema njegovim uputama”, dodala je.

Profesorica Filozofskog fakulteta u Zagrebu Kornelija Jurin Starčević, koja se, među ostalim, bavi i poviješću Republike Turske, pojasnila je da se Turska sekularizirala tek za vrijeme turskog predsjednika Mustafe Kemala Atatürka u dvadesetim godinama prošloga stoljeća.

“U Turskoj se tada razvila nova forma islama – islam unutar sekularizma, što je kontradiktorno s povijesnim islamom u kojem šerijat nije samo vjerski zakon nego i građanski”, rekla je profesorica Jurin Starčević.

“Uspon političkog islama u Turskoj započeo je s Necmettinom Erbakanom, vođom prve islamističke stranke koja je ušla u turski parlament 1973. godine i prvim islamističkim premijerom Turske 1996. godine. Islamisti su odbacivali sekularizam i proklamirali ideju da sunitski islam mora imati važniju ulogu u politici”, objasnila je.

Iz tih je političkih krugova potekao Erdoğan, kojemu je Erbakan bio politički uzor i u čijoj je stranci od druge polovice 1980-ih godina djelova, dodala je Jurin Starčević. Međutim, Vedran Obućina ističe da je islamizam legitimna politička opcija poput demokršćanstva u Europi.

“Za razliku od demokršćanstva koje je izgubilo gotovo sve kršćanske ideale i poglede na svijet, islamizam se čvršće drži religijskih normi. U tom je smislu turska vlada slijedila mišljenje ne samo islamskih vjerskih vođa nego i kršćanskih, koji u Istanbulskoj konvenciji vide ‘trojanskog konja'”, napomenuo je Obućina.