New York Times je 1992. godine objavio da je u prvih deset mjeseci iz Maroka u Španjolsku ušlo od 1500 ljudi.

“U Sjevernoj Africi postoji strukturalni problem. Ne znamo kako će se njezina politička i ekonomska struktura razvijati, također demografski pritisak je golem”, izjavio je Santiago Varela, tadašnji zamjenik španjolskog ministra unutarnjih poslova.

Istodobno je izrazio zabrinutost, ističući da je to samo upozorenje na potencijalnu opasnost koja u budućnosti prijeti europskom kontinentu. Upravo ono na što je Varela upozoravao, potvrđeno je u godinama koje su uslijedile, zaključuje autor Douglas Murray u svojoj novoj knjizi “Čudna smrt Europe: Imigracija, Identitet, Islam”.

“Dok bi kretanje milijuna ljudi iz drugih kultura u snažnu i asertivnu kulturu možda funkcioniralo, kretanje milijuna ljudi u krivu, iznurenu i umiruću kulturu neće”, slikovito opisuje Murray. Krivca za sadašnju krizu autor ne vidi u imigrantima, nego u čelnicima europskih država koji desetljećima umanjuju razinu problema koji su posljedica upravo migracijskih kretanja.

Navodi primjere niza država, od zataškavanja dugogodišnjih seksualnih iskorištavanja maloljetnica u Velikoj Britaniji, pri čemu su počinitelji uvijek bili opisani kao “Azijati”, a ne muslimani iz država poput Pakistana, do višestrukih silovanja u Kölnu početkom 2016.

Europa Douglasa Murraya društvo je čiji se najveći pesimisti iz prošlosti danas ne mogu nazvati prorocima samo zato što nisu bili dovoljno pesimistični

Murray pritom sugerira čitateljima stav da se zapadne elite uvijek bave reakcijom na krizu, a ne samom krizom. Tako je, na primjer, problem što se glasači okreću radikalnoj desnici, a ne što tradicionalne stranke desetljećima zagovaraju politiku kojoj se narod vidno protivi.

Jedna od Murrayovih najvećih vrlina jest isticanje da migranti nisu homogena skupina koja bi se mogla klasificirati u svrhu određivanja etikete dobra ili zla.

Europa Douglasa Murraya kontinent je koji čini društvo koje je vrijednosti kršćanstva i prosvjetiteljstva zamijenilo materijalizmom, društvo čiji se najveći pesimisti iz prošlosti danas ne mogu nazvati prorocima samo zato što nisu bili dovoljno pesimistični.

Političari su, razapeti između milosti za strance i dužnosti prema vlastitom narodu, odabrali prvu opciju.

Naravno, ističe Murray, lako je biti milostiv kada posljedice te milosti trpi netko drugi.