Postupci traju predugo, kazne su često preblage, pokušaji prijave uopće se ne shvaćaju ozbiljno, a žrtvama se tijekom postupka postavljaju pitanja koja su isključivo privatne naravi i nemaju veze s kaznenim djelom te koja sugeriraju da se dio krivnje za doživljeno nasilje prebacuje i na njih same. Ovo je samo dio razloga zbog kojih se žrtve seksualnog uznemiravanja i nasilja odlučuju ne prijaviti počinitelje, navela je Iva Čatipović, koordinatorica i savjetnica za pravna pitanja u SOS Rijeka, centru za nenasilje i ljudska prava. Ako se i odluče ući u sudski postupak, žrtve su često nepripremljene, ne znaju koja su im zakonska prava niti koliko dugo će postupak trajati. Ono što ih najviše muči je njihovo sudjelovanje i uloga u postupku.
Problem je u primjeni zakona, ne u sadržaju
Žrtve najčešće zanima hoće li nakon podnošenja same prijave još morati svjedočiti, koliko puta i na koji način, kao i hoće li se pritom susretati s počiniteljem, objasnila je Čatipović. Upravo to žrtvi donosi puno dodatnog stresa, a nitko joj ne može garantirati pozitivan rezultat suđenja, istaknula je Bruna Nedoklan, psihoterapeutkinja pod supervizijom i psihologinja u udruzi B.a.B.e.
"Od same prijave najviše odbija činjenica da je sudska praksa u Hrvatskoj po pitanju seksualnog uznemiravanja skoro pa i nepostojeća", napominje Nedoklan, a Čatipović objašnjava da je po pitanju zaštite žrtvi veći problem u primjeni zakona nego u njegovom sadržaju.
Tako je, primjerice, trajanje samog postupka nemoguće predvidjeti jer on ovisi o brojnim okolnostima, o tome hoće li neka od stranaka uložiti žalbu ili neki drugi "pravni lijek". Običaj je da prekršajni postupci, koji su jednostavniji i nose manje kazne, traju kraće od kaznenih, iako i tu ima iznimaka, naglasila je pravnica. S druge strane, kada je u pitanju trajanje kaznenog postupka, istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj od dana počinjenja djela pa sve do dana pravomoćnosti odluke prođe u prosjeku 646,55 dana. Drugim riječima - gotovo dvije godine.
Postupak prijave
Žrtve koje se odluče na prijavu, prvo ju podnose policiji koja na temelju procjene je li riječ o prekršaju ili kaznenom djelu inicira pokretanje prekršajnog postupka pred prekršajnim sudom ili prijavu prosljeđuju na postupanje drugim tijelima kaznenog progona, objasnila je pravnica.
Dodala je da većina nezakonitih ponašanja usmjerenih protiv spolnih sloboda predstavlja kaznena djela, a to znači da će policija nakon zaprimanja prijave i poduzimanja osnovnih izvida prijavu proslijediti na daljnje postupanje državnom odvjetništvu nakon čega slijedi istraga da bi se procijenilo postoji li osnovana sumnja da je kazneno djelo doista počinjeno. Ako postoji, podiže se optužba nakon čega slijedi samo suđenje. Nakon donošenja prvostupanjske presude, postupak može završiti ili se dalje nastaviti u slučaju da neka od strana uloži žalbu i/ili neki drugi pravni lijek.
Žrtvi je, tijekom i za vrijeme postupka, najpotrebnije da bude informirana o svojim pravima i mogućnostima u sudskim procesima. Zbog toga što na samom početku nitko, pa tako ni žrtva, ne zna koliko će trajati postupak "važno je da svaka žrtva dobije pravovremenu pravnu i psihološku podršku za sudski proces. Važno je da žrtva bude spremna i pripremljena za stresne situacije na sudu da bi što bolje iskoristila svoje vrijeme u sudnici", istaknula je psihologinja.
U tome im, objasnila je Čatipović, saveznik mogu biti razne udruge, odjeli za podršku žrtvama i svjedocima, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova te druge organizacije koje im mogu pojasniti što ih očekuje i na neki ih način pripremiti za sam postupak davanja iskaza, objasniti im koja su njihova prava i kako ih ostvariti. Iako je davanje iskaza, posebice u slučajevima spolne odnosno seksualne naravi, zahtjevan zadatak, važno je da žrtve znaju da u tome ne moraju biti same, naglasila je pravnica. Za vrijeme postupka žrtve bi se trebale moći osloniti na Zakon o kaznenom postupku koji im omogućava da se ispitaju putem audio-video linka, imaju i pravo da se samo iznimno ponovno ispituju.
'Žrtve ne moraju biti same'
Ispitivanje putem audio-video linka ustvari znači da bi žrtvi trebalo biti omogućeno da svoj iskaz daje izvan sudnice i bez da susretne počinitelja, pri čemu joj stručnu pomoć može pružiti stručni suradnik suda, a izuzetno važnu emocionalnu podršku i ohrabrenje osoba od povjerenja, objasnila je pravnica. Psihologinja napominje da će osoba cijeli proces psihički lakše podnijeti ako ima pozitivna iskustva i doživljaj da ju se čuje i poštuje. Nažalost, to nije uvijek slučaj unatoč tome što je zakon sastavljen da štiti žrtvu.
"Žene još uvijek ponekad doživljavaju da im se odbija korištenje prava na svjedočenje putem audio-video uređaja i da ih se prisiljava da se suoče s počiniteljem, da ih se ispituje puno previše puta u tijeku postupka, kao i da im se uskraćuje pravo na pratnju osobe od povjerenja. Posebice u doba pandemije, kada se takvo postupanje opravdava premalim prostorijama da bi u njima mogla biti prisutna još jedna osoba", rekla je Čatipović i dodala da svi mitovi koji o seksualnom nasilju egzistiraju u našem društvu, u određenoj mjeri egzistiraju i u sustavu koji bi žrtvama trebao pružati zaštitu.
"Nerazumijevanje rodno uvjetovanog nasilja živi i u policiji i u državnim odvjetništvima i u sudovima", istaknula je savjetnica i koordinatorica za pravna pitanja u SOS Rijeka.
Napomenula je i da se zalaže za cjeloživotnu edukaciju svih sudionika pravosudnog sustava, ali i drugih sustava koji se bave žrtvama jer "žrtva nikada nije kriva, apsolutno je nebitno što smo obukle, koliko smo partnera do sada imale, jesmo li s počiniteljem izašle, izlazimo ili smo s njime u braku, koliko smo puta rekle 'da' prije nego što smo jednom odlučile reći 'ne'. Naš je pristanak samo naš i možemo ga dati i povući kada, kako i kome želimo. A svako postupanje bez stvarnog, neuvjetovanog, dobrovoljnog pristanka danog u uvjetima uravnoteženog odnosa moći uključenih strana jest nasilje".
