Početkom lipnja našim se gradom zavijore zastave duginih boja i rasplamsaju brojne rasprave. Preispituje se nužnost Povorke ponosa, financijskog i medijskog pokrivanja manifestacije, kao i općenita prisutnost LGBT osoba u javnom i kulturnom životu.
Čini se kako se konzervativnija strana Hrvatske ne želi suočiti s postojanjem "drugih", koji ne pristaju u kalup idealnog "hrvatstva", posebice ako se ti drugi usude biti prisutni u medijskom prostoru, što itekako jesu. Statistički gledano, udio LGBT osoba u kreativnoj, odnosno kulturnoj industriji mnogo je veći nego u općoj populaciji. Zato ne čudi da su teme vezane uz život LGBT osoba česte teme u filmovima, knjigama i glazbi.
Queer osobe kulturnim i umjetničkim djelovanjem pokazuju kako je biti ‘onaj drugi‘
Umjetnost je oduvijek bila kanal za izražavanje osobnih emocija ideja i stavova, čak i u društvima koja ih nisu prihvaćala. Emocije izražene kroz književnost i likovnu umjetnost često su drvo za potpalu plamena revolucije – javna reakcija nužna je da bi došlo do promjene. Od Stonewalla, krize s aidsom osamdesetih godina, te borbe za bračnu jednakost, queer osobe izražavaju se kulturnim djelovanjem i široj zajednici oslikavaju kako je to biti obilježen kao "onaj drugi".
Čini se kako ljudi koji nisu dio LGBT zajednice, ili uključeni u borbu za jednakost, tek trebaju shvatiti da različitost u "njihovim" prostorima (kao što su mainstream mediji, ili doslovnim prostorima kao što su ulice) nije nikakva uzurpacija ili otimanje. Ona je jednostavno refleksija postojanja stvarnih ljudi, sa stvarnim osjećajima i željama. Jedna od tih želja nije samo tolerancija, koja sama po sebi znači samo podnošenje nečeg nepoželjnoga, nego istinsko prihvaćanje u zajednici. Kada smo cijeli život u javnom prostoru navikli gledati osobe poput nas, slavljenje različitosti može učiniti da se osjećamo kao netko drugi - čin se da taj osjećaj nije nimalo ugodan.
