Kada ih sretnu na ulicama, ljudi ih iz izbjegavaju, često skreću pogled s njih te se prave da ih ne vide i ne primjećuju. U društvu su često predmet ismijavanja, stigmatizacije i poruge, te rijetki shvaćaju što prolaze ovisnici o drogama. Prema izvješću o osobama liječenim zbog zloporabe psihoaktivnih droga, u Hrvatskoj je u 2017. liječeno više od 7000 ovisnika. Iste godine umrlo ih je 169, a da se neki ovisnici nisu odlučili na prvi korak prema izlječenju, crne brojke bile bi znatno veće.
Priključivši se zagrebačkom RETO centru za rehabilitaciju prije pet godina, veliki iskorak za svoj dotadašnji način života napravila je Adina Jovanović. Hrabra majka dvoje djece, rodom iz Crne Gore. 15 je godina bila ovisna o heroinu. Nekoliko mjeseci prije dolaska u komunu bila je nepokretna zbog uboda iglama u nožnu venu.
Život u komuni nije strašan
"Zamalo sam ostala bez noge. Dobila sam sepsu i liječnici su rekli da mi moraju amputirati nogu. Zahvaljujući rodbinskim prijateljima, poslije pola godine izašla sam iz bolnice na štakama", prepričala je Adina, dodavši kako je već po izlasku iz bolnice osjetila krizu i počela se drogirati. Njezini su je roditelji na sreću zaustavili u takvome naumu i uputili je u komunu.
Strah od izolacije i komune uobičajen je gotovo svim ljudima. Adina je, međutim znala kako joj je to ipak prigoda da vrati život na pravu stazu.
‘Ako sam bila spremna ići korak po korak u strašnoj ovisnosti, onda sam spremna ići korak po korak da to ispravim. Nitko to ne može učiniti za mene‘, ističe Adina
"Najveći poticaj za promjenu dobila sam vidjevši samu sebe. Bila sam svjesna da će se nešto strašno dogoditi sa mnom ako se vratim na staro“, navodi Adina te za sebe tvrdi kako se sada osjeća ispunjeno i sretno.
S vremenom se uvjerila da joj život i djelovanje unutar komune može donijeti samo dobro. Ondje svatko ima svoje zadatke, neki kuhaju i spremaju, neki se bave proizvodnjom i nikad nikoga ne ostavljaju samog.
Zagrebački RETO centar sastoji se od "tapiserije", radionice u kojoj se proizvode ručni radovi, te od nekoliko prodavaonica u Zagrebu. Nakon što stignu donacije, roba se pregledava i sortira po dućanima i sve djeluje poput malenog gradića.
Foto: Tonči Gabelić/Global
"Naravno da je potrebno da su misli okupirane nečim, ali kad te guraju ljudi u tvojoj blizini, kada ti govore da možeš, da izdržiš još danas, još sutra i tako dan po dan, uviđaš da to doista možeš", zaključuje Adina. S osmijehom na licu prisjeća se prvih dana u komuni.
"U početku je sve bilo nekako čudno, ali kada sam vidjela nasmijane i vedre ljude koji su također prošli teško razdoblje u životu, bila sam pozitivno iznenađena. Sada se želim brinuti za one koji dolaze ovamo, kao što su se i za mene brinuli", istaknula je. Kada ju je kriza opet pogodila bila je, kaže, spremna otići. U namjeri da se vrati starome načinu života, nazvala je svoju majku i rekla joj da se vraća kući. Majka joj je zaprijetila socijalnom službom i oduzimanjem djece i dirnula Adinu te je natjerala da o svemu još nekoliko puta razmisli.
"Stavila sam na stol život koji sam imala prije komune i život koji mi se tu nudi. Kada sam zagazila u pakao ovisnosti, izgubila sam sve najnormalnije što sam znala u djetinjstvu, a tu se mogu naučiti normalno živjeti", dodala je.
Izlaz uvijek postoji
Iako mnogi to ne shvaćaju, iz začaranoga kruga u paklu ovisnosti nije lako izaći. Naime, nakon što se organizam navikne na djelovanje različitih supstanci, on traži još. Prestankom unošenja droge, organizam otežano funkcionira što je poznato kao apstinencijska kriza. Međutim, još teži simptom jest psihička ovisnost karakterizirana jakom željom za uzimanjem droge. Ovisnici su u stanju učiniti sve kako bi takvu želju zadovoljili.
[caption id="attachment_18480" align="alignnone" width="1600"]
Foto: Tonči Gabelić/Global
Strah od umiranja prevladao je strah od života u komuni i tako Adini pružio prigodu za novi život. Ona tvrdi kako izlaz ipak postoji, unatoč tome što ga je teško pronaći.
"Ako sam bila spremna ići korak po korak u strašnoj ovisnosti, onda sam spremna ići korak po korak da to ispravim i probam napraviti nešto što je dobro za mene. Važno je učiniti prvi korak jer ga nitko za mene ne može učiniti", ističe Adina.
