Nakon što sam uspjela razgovarati sa svojom liječnicom nasamo i reći joj kako se osjećam jer sam stvarno bila psihički loše, rekla mi je da je svakako bolje da sam tamo nego kod kuće jer to, pokazujući na mene, ja sam njoj bila to, nitko ne bi htio imati kod kuće. Dodala je da je jadna moja mama što me uopće rodila, prisjetila se Marija, djevojka koja je kao pacijentica boravila u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu, poznatijoj kao Kukuljevićeva.
Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež jedina je takva državna ustanova u kojoj se hospitaliziraju suicidalna djeca i adolescenti. Premaleni smještajni kapaciteti - samo 37 stacionarnih kreveta za zbrinjavanje pacijenata iz cijele zemlje - dovoljan su znak za uzbunu zdravstvenog sustava. No problemi su veći od samog smještaja. Liječenje djece u neadekvatnim uvjetima te neprihvatljivo ponašanje osoblja godinama prolaze ispod radara.
Rješenje za anoreksiju - slatkiši
Marija Mihaljević, danas 22-godišnja zdrava djevojka, prije nekoliko je godina bila jedna od njihovih pacijentica. Njezina se borba s anoreksijom s vremenom pretvorila u mnogo ozbiljnije psihičke tegobe, a sjećanje na bolnicu i dalje joj je traumatično.
"Moj prvi susret s Kukuljevićem bolnicom bio je 2015., kad sam se onesvijestila na tramvajskoj stanici. Bila sam anoreksična i hitna me odmah uputila tamo. Tamo me dočekala liječnica i prijetila riječima: 'znaš kako je na odjelu, ako sad ne pojedeš preda mnom dvije čokoladice, stavit ćemo te na odjel'. Plakala sam i jela čokolade pred njom da ne bi išla na odjel jer sam već do tad čula grozne priče o njemu", prisjetila se Marija.
Godinu poslije, kad joj je bilo 16 godina, zbog lošeg je psihičkog stanja završila u Kukuljevićevoj. Ona je bila jedino mjesto gdje su je htjeli primiti jer su imali više od jednog tehničara u smjeni, a njoj je trebala stalna skrb.
"Došla sam tamo u noći, dovela me hitna, međutim tehničari koji su me dočekali navečer nisu prenijeli sestrama ujutro da je moje stanje takvo da ne mogu hodati. Ujutro me medicinska sestra zvala da idem na doručak i nije mi vjerovala da ne mogu ustati. Primila me za ruku, povukla i bacila na pod", ustvrdila je Marija.
Svi u istim sobama
Marija je tada u bolnici ostala mjesec dana tijekom kojih je s liječnicom razgovarala jednom. Nakon povratka kući, razvila se nova dijagnoza. Oboljela je od psihoze, odnosno stanja smanjene mogućnosti adekvatne procjene stvarnosti. Točnije, Marija nije razlikovala stvarni život od onoga u svom umu.
"Kad sam izašla, svijet mi se činio potpuno nerealan jer u bolnici nema vilica, nema otvaranja prozora, nema svježeg zraka, nema sunca, nema izlaženja", dodala je. Dobrovoljno se vratila u bolnicu i tamo provela još mjesec dana. "Tehničari su komentirali da ako se ne vratim više nikad da ću valjda biti jedino dijete koje je došlo samo dvaput", istaknula je.
Na godišnjoj razini kroz bolnicu prođe i više tisuća djece čiji se problemi manifestiraju kao depresija, suicidalnost, samoozljeđivanje, agresivnost. No s takvom djecom koja su pokušala samoubojstvo smještaju se i djeca s poremećajem ličnosti, prehrane, kao i ona s poremećajima iz aspekta autizma.
"Ne pazi se na to da bi netko recimo s retardacijom trebao biti u jednoj sobi, a djeca s anoreksijom i depresijom u drugoj. Svi su izmiješani. To su jako male sobe. Sedam kreveta je u svakoj i ako je više djece nego kreveta, onda se donose madraci s dječjeg odjela i spava se na madracima", opisala je Marija.
Pojačani pritisak
Iz Centra za zdravlje mladih koji je pod okriljem Doma zdravlja – Zagreb Istok, a čija je uloga savjetovanje školske djece i adolescenta, objašnjavaju da je jasno da jedna bolnica, unatoč stručnosti i posvećenosti pojedinaca koji tamo rade, ne može pokriti sve potrebe.
"Činjenica da su jedino mjesto koje pruža najintenzivnije oblike liječenja u području mentalnog zdravlja za djecu i mlade, znači pojačani pritisak na njihove ograničene kapacitete", poručili su. Ipak, mučne scene iz bolnice za Mariju su danima dobivale svoj nastavak.
"Jedan dečko se pokušao objesiti u WC-u, a tehničari su ga vezali za krevet u sobi u kojoj sam ja ležala. Bacao se po krevetu i uspio ga je nekako odgurati do vrata tako da ih nitko ne može otvoriti. Izvršio je nuždu po samom sebi i nitko nije mogao ući u sobu dok on nije odlučio gurnuti taj krevet od vrata da bi mu oni dali injekcije da zaspi", prisjetila se.
U to je doba Marija uzimala različite tablete. Od toga je razvila kratkoročne amnezije, a posljedično i jak napadaj panike.
"Zaboravila bih, recimo, posljednjih pola sata što se događalo i počela sam užasno paničariti, na što me sestra ošamarila i nije uopće reagirala normalno. Nije mi htjela pozvati liječnika, nije mi htjela dati terapiju. Samo se derala na mene", kazala je Marija.
Bolnica suzdržana
"Meni se više puta dogodilo da mi je mama došla u posjet, a da sam je ja gledala kao kroz kaleidoskop, uopće mi nije bilo jasno što se događa", dodala je tužno.
Još je tužnije bilo gledati onu djecu koja zbog svog mentalnog stanja nisu razumjela vlastito tijelo. Tako se prisjetila da je jedna djevojčica od 12 godina s jakom retardacijom dobila prvu menstruaciju.
"Nije znala što joj se događa jer je u svojoj glavi imala tri ili četiri godine, nije znala ni govoriti. Nije imala ni svoju odjeću pa sam joj dala svoju. Kad je odlazila s odjela, plakala je za mnom i vikala 'mama', što je meni drapalo srce", prepričala je potreseno.
Iz Bolnice nisu komentirali Marijin slučaj niti su odgovorili na pitanje zašto nemaju dovoljno stručnog osoblja, iako su na njihovoj web-stranici često otvoreni natječaji za posao. Objašnjavaju da su svjesni kako je kapacitet bolnice premali u odnosu prema porastu broja djece s teškoćama mentalnog zdravlja, kao i najtežih oblika psihičkih poremećaja poput suicidalna ponašanja. Ističu i to da su hospitalizacija i stacionarno bolničko liječenje djece i mladih u 2022. u odnosu prema 2021. u porastu, i to za čak 30 posto.
Ističu da svi odjeli Bolnice kontinuirano rade punim kapacitetom i svi djelatnici ulažu maksimalan trud kako bi se djeci i mladima, unatoč ograničenim prostornim uvjetima, pružila najbolja moguća skrb i liječenje. Spominju i da je Bolnica u fazi preseljenja na druge lokacije zbog cjelovite obnove.
Iz Centra za zdravlje mladih pojašnjavaju da je važno da su djeci i mladima dostupne usluge različitih stručnjaka koji zajedno mogu odgovoriti na cjelokupne potrebe djeteta.
"Podršku mentalnom zdravlju potrebno je pružiti pravodobno, što prije nakon prvog javljanja simptoma i osigurati da bude kontinuirana", objašnjavaju.
Potreba za podrškom raste
Navode i da klinički pokazatelji te znanstvena istraživanja pokazuju da potrebe za podrškom mentalnom zdravlju djeci i mladima rastu. Upućuju na istraživanje objavljeno u medicinskom časopisu Lancet, koje je predviđalo povećanje psihičkih tegoba u različitim zemljama. Hrvatsku tako, predviđaju, u narednom razdoblju čeka povećanje psihičkih tegoba od 25 posto.
Marija tvrdi da je nakon izlaska iz bolnice imala PTSP. Svako bi se jutro kod kuće budila i najprije opipala krevet koji je drveni, a u bolnici je bio metalni.
"Samo sam se nadala da neću opet osjetiti metal pod rukama. Otvarala bih oči i činilo bi mi se da vidim tapete od rešetki na zidovima", prisjeća se. Kao glavni problem Bolnice Marija ističe manjak razgovora s liječnicima.
"Bolnica bi trebala biti mjesto gdje se liječiš, ovo je ustanova gdje provodiš dane dok ti netko ne kaže 'možeš kući'", govori Marija i dodaje da su jedino dobro što je proizašlo iz Bolnice poznanstva s drugim mladim ljudima i shvaćanje da u svemu tome nije sama.
"To je problem cijele bolnice koja uzima tako ozbiljne slučajeve, a ja nisam bila ni blizu najgori slučaj", zaključila je Marija.
