U srcu Zagreba, dok većina stanovnika žuri za svakodnevnim obvezama, na adresama daleko od naslovnica odvija se borba za dostojanstvo. U Branimirovoj, Alfirevićevoj i Cerskoj ulici, redovi se počinju formirati puno prije 11 sati. To je tiha rijeka ljudi, gotovo nevidljiva prolaznicima, koja strpljivo čeka svoj, možda, jedini topli obrok toga dana. Pučke kuhinje u gradu svakodnevno opslužuju oko 1600 Zagrepčana, brojka koja iza statistike skriva jednako toliko životnih priča.
Organizirani sustav solidarnosti
Iza svakog od tih tanjura stoji dobro organiziran sustav pomoći, pod vodstvom gradske ustanove "Dobri dom". Na tri zagrebačke adrese, ali i u prihvatilištu za beskućnike u Velikoj Kosnici, svakodnevno se pripremaju i dijele obroci za one koji ispunjavaju uvjete propisane Odlukom o socijalnoj skrbi. A uz gradske kuhinje, važno mjesto u ovoj mreži solidarnosti zauzimaju i one u organizaciji vjerskih zajednica.
Pravo na prehranu u ovim kuhinjama imaju korisnici zajamčene minimalne naknade, osobe s blokiranim računom i niskim prihodima, starije i radno nesposobne osobe u istoj financijskoj situaciji, kao i korisnici novčanih naknada temeljenih na statusu hrvatskog branitelja. Grad Zagreb za ove potrebe godišnje izdvaja oko 1,5 milijuna eura.
Vjerske zajednice kao stupovi potpore
Nezaobilaznu ulogu u osiguravanju prehrane za najranjivije sugrađane imaju i vjerske zajednice. Posebno se ističe pučka kuhinja Župe Sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu, koja svakodnevno podijeli čak do 500 obroka. Njihov rad Grad dodatno podupire s oko 125 tisuća eura godišnje.
U mrežu solidarnosti uključene su i druge vjerske organizacije – Župa sv. Josipa, Misionarke ljubavi – Sestre Majke Terezije, Franjevačka pučka kuhinja na Kaptolu te Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog, svaka sa svojim specifičnim doprinosom. Bez obzira na vremenske uvjete, svakog dana duž ulice na zagrebačkom Svetom Duhu gotovo isti prizor – dugački redovi ispred pučke kuhinje kojima se sve teže nazire kraj. U redu za tanjur, najčešće toplog variva uz komad kruha, skromnu salatu i malo voća, najviše ima umirovljenika, nerijetko jedva pokretnih i bolesnih.
"Nakon 42 godine radnog staža, mirovina mi pokriva tek polovicu mjesečnih troškova," povjerava nam se Đurđa (74), bivša tekstilna radnica koja je cijeli radni vijek provela u Varteksu.
"Primam 474 eura mirovine, a samo za stan i režije ode gotovo 300 eura. Što mi preostaje za lijekove, hranu i ostale potrebe?", pita se.
A sve je više i beskućnika, te mladih ljudi. Ti prizori, iako su svakodnevna realnost za mnoge, sve više podsjećaju na društvenu nejednakost i rastuće socijalne probleme. Iako broj korisnika govori o postojanoj potrebi, iz Grada poručuju da situacija pokazuje i određeni pomak.
"Praćenjem stanja oko kretanja broja korisnika u posljednjih nekoliko godina, uočen je kontinuirani pad. To možemo jednim dijelom opravdati i činjenicom što određeni broj korisnika prelazi na socijalnu uslugu Grada Zagreba pomoć u obiteljskim paketima, koja se bazira na mjesečnoj podjeli osnovnih namirnica. Time se rasterećuje kuhinjski sustav, ali i omogućuje dostojanstvenije oblikovanje svakodnevice u vlastitom domu", odgovorili su iz gradske uprave.
Društveni paradoks
Zagreb danas živi u paradoksu. Dok jedan dio grada odiše luksuzom trgovina i restorana, drugi dio, gotovo nevidljiv, broji dane preživljavajući od jednog obroka do drugog. Redovi ispred pučkih kuhinja nisu samo statistika – oni su svakodnevni podsjetnik na društvenu nejednakost koja se produbljuje usprkos svim naporima.
Za mnoge korisnike, obrok u pučkoj kuhinji predstavlja posljednju liniju obrane od potpunog društvenog isključenja. Iako pad broja korisnika pučkih kuhinja naizgled djeluje kao pozitivan pokazatelj, stručnjaci iz područja socijalne skrbi upozoravaju da je riječ samo o preraspodjeli vrste pomoći, ne i o stvarnom smanjenju potrebe. Svaki obrok koji izađe iz ovih kuhinja istovremeno je izraz solidarnosti zajednice, ali i opomena društvu koje još uvijek nije pronašlo održiv način da svim svojim članovima osigura minimum dostojanstvenog života.
