Studenti često pomisle da je studentska politika samo lavina sastanaka i ozbiljnih pregovora – ali Marko Tolja će i najveće skeptike uvjeriti da je to samo dio priče. Kao predsjednik Studentskog zbora Sveučilišta u Dubrovniku i potpredsjednik Hrvatskog studentskog zbora, Tolja, koji je na trećoj godini studija na ekonomskom fakultetu u Dubrovniku, zna kako balansirati između političkih izazova i studiranja. Iako je uvijek usmjeren na borbu za bolji studentski standard, ističe da iza svakog izazova stoji prilika za osobni razvoj, nove ideje i stvaranje istinskih odnosa. Tolja, tako, za Global otkriva kako je to biti na čelu studentskog aktivizma, što ga motivira da ide naprijed i zašto nikada nije požalio što je odlučio ući u svijet studentske politike.
Kako je započeo Vaš angažman u Studentskom zboru? Jesi li to oduvijek planirao ili se dogodilo spontano?
Ulazak u studentski zbor bio je spontan. Na početku studija čuo sam za zbor, ali nisam planirao sudjelovati dok mi kolega nije predložio da se zajedno kandidiramo. Pristao sam, pobijedili smo na izborima i tako sam dobio priliku predstavljati fakultet. Iz spontane odluke, proizašlo je vrijedno iskustvo.
Što te motivira da se baviš studentskim aktivizmom i zastupanjem studentskih prava?
Na lokalnoj razini motivira me moj "lokalni patriotizam" – volim vidjeti kako Sveučilište postaje važan i funkcionalan dio zajednice s konkretnim utjecajem na društvo. Na državnoj razini privlači me prilika za povezivanje s kolegama s drugih Sveučilišta koji dijele iste ciljeve i želju za promjenama. Najviše uživam u tome što mogu biti dio pokreta koji okuplja mlade iz cijele Hrvatske i pokazuje koliko možemo postići kada djelujemo zajedno.
Postoji li neki trenutak u tvojoj karijeri u Zboru koji te posebno definirao ili promijenio tvoj pogled na studentsku politiku?
Teško mi je izdvojiti jedan trenutak koji je sve promijenio – više je to bilo kroz niz malih, ali važnih iskustava. Svaki projekt na kojem radimo nosi neku svoju vrijednost i svaki me na svoj način oblikovao, bilo da se radi konkretno o aktivizmu, organizaciji događaja ili zalaganju za studentska prava. Svaki uspjeh i promjena koju uspijemo pokrenuti, dodatno me gura da ostanem u ovome i da nastavim davati sve od sebe. Možda nije dramatično, ali je iskreno.
Kako izgleda tvoj jedan prosječan dan kao predsjednik Studentskog zbora Sveučilišta u Dubrovniku i potpredsjednik Hrvatskog studentskog zbora?
Moj dan ne razlikuje se puno od dana prosječnog studenta – predavanja, seminari, vježbe. No, umjesto studentskog posla, moj "posao sa strane" je rad u studentskom zboru. Puno vremena provodim na telefonu, koordiniram događaje i odlazim na sjednice diljem Hrvatske. Nekima bi to bilo naporno, ali meni je to postala svakodnevica – obaveza koja je istovremeno zahtjevna, ali i zadovoljavajuća.
Jesi li se ikada susreo s preprekama ili kritikama koje su te natjerale da se zapitaš vrijedi li sve ovo truda?
Prepreke su definitivno postojale, posebno na početku. Svatko tko nešto radi reći će vam da je tijekom svog rada naišao na probleme – jer tko radi, taj i griješi. Bilo je situacija kada stvari nisu išle po planu, ali upravo su to trenutci iz kojih najviše naučiš. Svaka pogreška nosi sa sobom neku lekciju. Na prepreke ne gledam kao neki razlog za odustajanje, već kao priliku da sljedeći put napravim nešto bolje.
Gdje vidiš sebe nakon završetka fakulteta – u politici, poduzetništvu ili nekom sasvim trećem području?
Zanimaju me i politika i poduzetništvo, i vjerujem da bih se mogao pronaći u obje sfere. Volio bih jednog dana pokrenuti vlastitu kompaniju, ali me jednako privlači i lokalna politika, posebno jer dolazim iz manjeg grada, kao što je Dubrovnik. Svjestan sam koliko lokalna politika utječe na svakodnevni život i želio bih svoje ideje i ambicije pretočiti u konkretne promjene – ponuditi politiku koja bi ljudima zaista donijela zadovoljstvo i osjećaj uključenosti.
Imaš li uzore u politici ili studentskom aktivizmu? Koga bi izdvojio i zašto?
Teško mi je izdvojiti jednu konkretnu osobu. Nikad nisam bio pretjerani obožavatelj riječi "uzor" jer ne volim idealizirati nekoga. Ali s druge strane, jako cijenim ljude s kojima svakodnevno surađujem – rektora, prorektore i druge stručnjake iz akademske zajednice. Od njih zaista puno učim, i kroz njih vidim kakav bih i sam volio biti jednog dana – stručan, posvećen i poštovan u svom području. Ako već moram nekoga izdvojiti, onda bi to bili upravo oni, jer svojim znanjem, stavom i iskustvom predstavljaju ono čemu težim.
Ako bi mogao promijeniti jednu stvar u sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj, što bi to bilo?
Volio bih da se smanji centralizacija visokih učilišta u Hrvatskoj. Trenutačno Sveučilište u Zagrebu ima više studenata nego sva ostala zajedno, što stvara veliki disbalans. Smanjenje upisnih kvota u Zagrebu potaknulo bi studente da se usmjere i prema drugim gradovima, što bi oživjelo studentski život i unijelo mladenačku energiju u sredine kojima to treba. Studenti mogu donijeti pozitivne promjene gdje god dođu – i to bi bila velika dobit za cijelu zemlju.
Koji su trenutačno najvažniji projekti na kojima radiš u sklopu studentskog zbora?
Trenutačno radimo na nekoliko važnih projekata, s glavnim fokusom na poboljšanje studentskog života u Dubrovniku. Organiziramo aktivnosti u studentskom domu i klubu, poput kvizova i turnira, s ciljem jačanja zajedništva među studentima. Naš cilj je stvoriti povezanu zajednicu. Među nadolazećim projektima je i Sportski dan Sveučilišta na Stradunu, koji će promovirati sveučilište i sport, te humanitarni buvljak u suradnji s udrugom "Tata je tata", čiji prikupljeni novac ide za djecu s poteškoćama u razvoju i obitelji u financijskim teškoćama.
Na državnoj razini, pokrenuli smo inicijativu za podizanje oporezivog limita za prihode studenata. Kao predstavnici Hrvatskog studentskog zbora već smo bili na sastanku s Ministarstvom financija kako bismo pregovarali o tom povećanju. Nadamo se da će se početkom sljedeće kalendarske godine taj limit podići, čime bi studentima bilo omogućeno da zarađuju više bez straha od prelaska tog limita.
Postoji li neki projekt ili ideja koju si pokušao realizirati, ali nije uspjelo?
Imamo mnogo ideja, ali često moramo realno procijeniti što je izvedivo. Projekte koji trenutačno nisu ostvarivi ostavljamo za kasnije, kad se otvori nova prilika. Najveći izazov nam je manjak aktivnih članova – iako bi Zbor trebao imati 19 članova, samo ih je nekolicina stvarno angažirana. Zbog toga nam često nedostaje ljudi za provedbu svih planiranih aktivnosti.
Kakva je suradnja između studentskih zborova različitih sveučilišta u Hrvatskoj? Postoje li sukobi interesa ili je atmosfera vise kolegijalna?
S obzirom na broj ljudi u studentskom zboru sukobi su prirodni. Svaki zbor ima predsjednika, zamjenika i članove, a mi se redovito okupljamo na sjednicama Hrvatskog studentskog zbora. Nije iznenađujuće to što dolazi do nesuglasica i sukoba interesa, to je normalno. Iako postoje članovi s kojima se bolje slažemo, u konačnici atmosfera je uvijek usmjerena na međusobno poštovanje i suradnju.
Što bi rekao studentima koji misle da studentski zborovi ne rade ništa korisno?
Rekao bih im da sve ovisi o tome koji studentski zbor. Mislim da studenti koji imaju aktivne i angažirane zborove svakako osjete njihov rad, ali i obratno. Na kraju krajeva, studenti su ti koji biraju svoje predstavnike pa ako postoji nezadovoljstvo s radom zbora, imaju priliku promijeniti upravu na sljedećim izborima.
Koliko je studentska politika slična "pravoj" politici? Ima li zakulisnih igara, lobiranja, možda i nekih ne baš moralnih poteza?
Ne bih rekao da ima nemoralnih poteza, ali političke situacije i taktike su neizbježne. Takve situacije postanu normalne jer ih sustav često zahtijeva. Iako to može zvučati manje moralno, smatram da je korisno jer pomaže u borbi za vlastite ideale i ciljeve. Na kraju, svi u studentskom zboru dijelimo cilj – poboljšanje studentskog standarda i zaštitu studentskih prava, a svaka uspješna inicijativa donosi korist studentima.
Kako izgleda druženje predstavnika studentskih zborova nakon službenih sastanaka? Ima li anegdota koje možeš podijeliti?
Jako volim ekipu iz drugih sveučilišta. To su kvalitetni mladi ljudi s vlastitim stavovima i ciljevima i drago mi je provoditi vrijeme s njima. Često se viđamo i izvan sastanaka. Sjećam se jedne simpatične anegdote: na jednoj sjednici sprijateljio sam se s predstavnicima iz Rijeke, a nakon toga smo se zajedno vozili gradom. Pustio sam im jednu pjesmu i, svaki put kad je čuju, pošalju mi snimku. Drago mi je što imaju nešto što ih podsjeća na mene i što se povremeno jave. Ta pjesma je postala neka vrsta "izlike" za održavanje kontakta, i vjerujem da će to trajati još dugi niz godina.
Je li bilo trenutaka kada si požalio sto si se upustio u studentsku politiku? Što bi rekao mlađem sebi da si danas na početku ovog puta?
Nikada nisam požalio što sam ušao u studentsku politiku, ali bilo je trenutaka kada sam požalio što nisam bolje reagirao. Rad s mnogim ljudima nosi izazove, a nemoguće je predvidjeti svaku situaciju – "sto ljudi, sto ćudi". Što bih poručio mlađem sebi? Pa… da se pazi članova koji su stranački motivirani ili gledaju samo na osobni napredak, a ne napredak studentske zajednice zbog koje smo se svi i okupili.
