Migrantska kriza ne jenjava, a prošlih je tjedana opet "vruće" na granici zbog novog priljeva izbjeglica, ali i sve više poluinformacija, propagande i lažnih vijesti. Rješenja za prihvat nadolazećih valova izbjeglica dosad su polarizirala Europljane, utjecala na ishode izbornih rezultata te ostavila brojna otvorena pitanja.
O razlozima migracija i njihovoj budućnosti te ulozi medija razgovarali smo sa zagrebačkim Libanoncem Hassanom Haidarom Diabom, nagrađivanim novinarom Večernjeg lista koji je glavninu svog profesionalnog puta posvetio izvještavanju s najopasnijih područja Staroga svijeta.
Kako ocjenjujete kvalitetu novinarskih izvještaja o migracijskoj krizi?
Ono što je evidentno, novinari se nisu bavili analizom srži problema i prikazivali kako je i zašto došlo do migracijske krize. Novinari se više bave aktivizmom nego novinarstvom. Sjećam se niza reportaža u kojima se migrante isključivo predstavljalo kao jadne, žedne i gladne, uz zahtjeve da ih se propusti preko granica. Zaboravljeno je tko su ti ljudi, zašto su se oni odjednom pojavili i zbog čega Europska unija prima te ljude. Naš je zadatak prenijeti pravu sliku, u ovom poslu nema emocija niti ideološke pripadnosti. Događala se paradoksalna situacija, ne samo u medijima nego i u cijelom hrvatskom društvu. Migrante se s jedne strane žestoko branilo, a s druge pretjerano napadalo.
Kome u Hrvatskoj odgovara širenje takvih, lažnih vijesti?
Prije svega, populistima koji se pokušavaju politički okoristiti zastrašivanjem, a tobože su zabrinuti za sigurnost građana. Također se događa da mediji jedan dan prenose o strahu stanovništva, a sutradan su isključivo posvećeni žaljenju migranata. Nedostaje objektivnosti, uz nerijetko napadanje službenih institucija. S obzirom na viđeno na terenu, mogu samo reći da policija profesionalno radi svoj posao.
Novinari se nisu bavili analizom srži problema i prikazivali kako je i zašto došlo do migracijske krize. Svjedočimo novinarima koji se više bave aktivizmom nego novinarstvom
Koji je razlog migracija, islamizacija Europe ili borba za vlastiti život? Kolika je povezanost terorizma i migracija?
Islamizaciju Europe potpuno bih isključio. Prave izbjeglice, oni koji su bili prisiljeni pobjeći od rata, većim su dijelom u Jordanu, Libanonu i Turskoj. Mnogo je ljudi iskoristilo rat kao prigodu za dolazak na zapad, isključivo iz ekonomskih razloga. Teško je povjerovati kako su prešli desetak tisuća kilometara isključivo bježeći od rata. Istodobno, Islamska država i srodne organizacije koriste trenutak kako bi olakšale prelazak svojih ljudi, preostaje vidjeti kada će se aktivirati. Ne bih htio spekulirati o točnome broju, ali sigurno ih ima. Mislim da je Europa pred velikim izazovima.
Angela Merkel je najavila povlačenje nakon isteka mandata. Kako će biti usmjerena buduća europska politika u pogledu aktualnih izazova?
Politika prema migrantima apsolutno je pridonijela Merkelinu povlačenju. Mislim kako je još u početku trebala otvoreno komunicirati sa svojim narodom o nedostatku radne snage i osigurati dolazak potrebnog broja radnika zrakoplovima. Ovako se išlo za populizmom i pokazivanjem velikog srca, a dijelom je to rezultiralo kriminalom i terorizmom, sjetimo se samo slučaja berlinskog napada.
Europska će unija morati značajnije promijeniti svoje zakone, u borbi protiv terorizma nema sentimenta i emocija. U arapskom svijetu imamo i izreku "kako siješ, takva će biti žetva", nužno je razlikovati demokraciju i radikalizam. A i ako je Merkel uistinu planirala provoditi politiku otvorenih vrata, zašto su zatvorene granice nakon dolaska potrebnog broja?
Jesu li migracije imale pozitivnih učinaka?
Svi oni koji su se odlučili integrirati u zemlje u koje su došli, pridonijeli su pozitivnoj statistici multikulturalnosti. Naročito intelektualci, ali i svi koji su se zaposlili i prihvatili nov način života. Odluka o integraciji prepuštena je samostalnom izboru, lošu sliku oblikuju oni koji su se odbili integrirati.
Jedna od zanimljivijih crtica iz vašega životopisa intervju je sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom. Kako vam je to uspjelo?
Svašta sam proživio, ali s novinarskog aspekta mislim da je to moje najveće postignuće. Bashar al-Assad jedna je od najtraženijih osoba na svijetu, dok je proces dolaska do njega bio mukotrpan i dugotrajan. Napominjem kako nisam branitelj Assada, nego su njegove službe uvidjele da sam prije bio korektan i objektivan.
Iznenadio me svojom jednostavnošću i inteligencijom. Kada sam došao na mjesto susreta, očekivao sam detaljne preglede, a on me osobno dočekao. Dugo smo razgovarali prije službenog dijela i zapravo biste se iznenadili koliko je izoliran, a u sve upućen. Čak i o Hrvatskoj! Poslije me i pozvao na večeru, no zahvalio sam mu se i rekao da idem za Beirut. Uvijek treba težiti poniznosti i upornosti. Intervju s Assadom radio sam prije gotovo dvije godine, to je ušlo u arhivu, a sad je svaki dan novi izazov.
Foto: Žarko Bašić/Pixsell
Izbjeglička kriza započela je u Siriji. Kako komentirate situaciju u Siriji i ulogu vanjskih aktera?
Sirija je iznimno kompleksno pitanje. Kada je započeo rat, mediji su se natjecali u prognozama skorog Assadova kraja. Tada sam napisao kako Assad nikada neće pasti. Razlog se krije u razumijevanju geopolitičke i strateške važnosti Sirije za Irance, Hezbollah i Rusiju. Proglašavan sam Assadovim plaćenikom, a u novije vrijeme i ruskim špijunom.
Kada je i bilo kritičnih trenutaka, uspjeh je osiguran intervencijom vanjskih saveznika. Hezbollah je 2013. ušao legalno, nakon toga Iran i naposljetku su intervenirali Rusi. Samo analiziram i radi svoj posao, dok novinari koji su me prije optuživali sada pišu isto. Danas Assad drži više 90 posto teritorija, a život se u Siriju polako vraća.
Kakvo je stanje u Hrvatskoj u pogledu migracija?
Zasad Hrvatska sasvim dobro kontrolira svoje granice, unatoč dužini i kompleksnosti graničnih područja. Što se migranata tiče, važno je napomenuti kako ih većina dolazi s lažnim dokumentima što je sigurno velik izazov, ali budućim ulaskom u Schengen osigurane su detaljnije kontrole. Teško je očekivati brojnija zadržavanja u Hrvatskoj, ali svakako moramo biti na oprezu u pogledu Bosne i Hercegovine, u kojoj me zabrinjava porast islamskog radikalizma i potpora koju uživaju od strane pojedinih političkih struktura.
Tu je i priča o Marakeškom sporazumu, a ona je dobrim je dijelom medijski konstruirana, pojavljuje se niz komunikacijskih stručnjaka i analitičara koji nisu adekvatno upućeni u tematiku. U konačnici je bit tog skupa kako spriječiti daljnji priljev migranata, ali pravo je pitanje kakve su to legalne migracije?
Prave izbjeglice, oni koji su bili prisiljeni pobjeći od rata, većim su dijelom u Jordanu, Libanonu i Turskoj. Mnogo je ljudi iskoristilo rat kao prigodu za dolazak na zapad iz ekonomskih razloga. Teško je povjerovati da su prešli desetak tisuća kilometara isključivo bježeći od rata
Zašto ste se odlučili za baš ovu vrstu poziva i kako ocjenjujete slobodu medija u Hrvatskoj?
Možda nekome zvuči kao floskula, ali meni je ovaj posao uistinu svetinja. Ne zanima me novac, ne nosim odijela, više sam puta bio u izravnoj opasnosti i uvjerio se kako je život prolazan. Pisao sam stvari koje se nisu svidjele svima, koristio policijsku zaštitu, dobivao i prijetnje ubojstvom, ali sve to shvaćam kao dio križa.
Veliki je problem u našem novinarstvu ponašanje novinara i nedostatak objektivnosti. Kada sam radio intervju s Assadom, bio je senzacija i gotovo čitav svijet ga je prenio. Svi su me tada identificirali kao hrvatskog novinara, unatoč podrijetlu. Iste sam godine i nominiran u kategoriji novinara godine u Hrvatskoj, ali nagrada mi je izmaknula.
Što vam je bilo najveći izazov u karijeri?
Teško je reći, svaki posjet ratom zahvaćenom području nosi svoju težinu i opasnost. Stvarno ne bi htio ispasti neki junak, kada dodeš u takva područja o tome ne razmišljaš. Moja je, danas pokojna, majka znala reći: "Sine, nitko neće umrijeti dok mu ne dođe vrijeme". Svjedočio sam granatiranjima, a jednom je bomba aktivirana u mojoj neposrednoj blizini. Izazovi su sastavni dio ovog posla, neke je proživljene okolnosti teško i opisati, kamoli izdvojiti. Ipak, najgore mi pada kada je i supruga sa mnom na putu, tada se više brinem za nju nego o sebi.
Kako je biti stranac u Hrvatskoj?
Nikada se nisam osjećao kao stranac u Hrvatskoj. Rodio sam se u multikulturalnom i multietničkom Beirutu, stoga sam se lako integrirao po dolasku. Fantastično se osjećam u Zagrebu, a Hrvati su divni i suosjećajni ljudi. Čak kolege u šali znaju komentirati da sam veći Hrvat nego drugi. Jednom me majka pitala za koga ću navijati u slučaju ogleda Hrvatske i Libanona. Odgovor je bio jednostavan.
