Deset minuta prije podneva 1. studenog 2024. godine urušila se nadstrešnica željezničkog kolodvora Novi Sad i u smrt povela 16 osoba. Tragedija je ujedinila srpske studente koje su se organiziranjem prosvjeda po cijeloj zemlji odlučili boriti za pravnu i pravednu državu. Ustrajnost i borbenost mladih i hrabrih ljudi bile su inspiracija Milošu Živanoviću, redatelju studentskog filma "Indeks".
S njime smo tik prije hrvatske premijere u zagrebačkom kinu Kinoteka razgovarali o filmu posvećenom žrtvama pada novosadske nadstrešnice, izazovima snimanja te njegovom mišljenju o ustrajnosti srpskih studenata koji su uspjeli pokrenuti najveće studentske prosvjede na našim prostorima.
Snimili ste film o tragediji pada nadstrešnice u Novom Sadu i masovnim studentskim prosvjedima koji su nakon toga uslijedili. Sam događaj jako je potresan i emotivno težak, ali koja je neka glavna poruka s kojoj biste htjeli da gledatelji izađu nakon gledanja filma?
Eto, gledatelji će sami zaključiti to na kraju filma, ali poruka koju mi šaljemo jest da, kada ponovno možemo reći da počinjemo od sebe i mijenjamo sebe kako bismo promijenili cijelo društvo, tada će se sve kvalitetno pokrenuti i onda ćemo doista moći mijenjati sebe i samo društvo.
Ovdje je s nama večeras samo dio vašeg filmskog tima.
Da, samo nas je šestero u timu danas. Nažalost, ostali nisu mogli doći, ali tu su večeras s nama dva asistenta režije, dva snimitelja zvuka i jedna glumica.
Koliko ste dugo svi zajedno radili na ovom projektu?
Počeli smo sa snimanjem u prosincu, mjesec dana nakon pada nadstrešnice. Svi smo nakon toga bili skrhani i razmišljali smo na koji način možemo doprinijeti studentskoj borbi. Kao student režije nekako sam shvatio da mi je želja snimiti film koji je prvo trebao biti kratkometražni, ali je na kraju prerastao u dugometražni. Snimali smo bez budžeta i paralelno razvijali scenarij pa je taj kratki metar nekako sam počeo prerastati u dugometražni. Scene smo uglavnom snimali tijekom proljeća i bili smo na tri najveća prosvjeda u Srbiji - u Novom Sadu, Kragujevcu i Nišu - tako da ćete i te scene vidjeti, a kasnije smo snimali i scene interijera.
I sami ste spomenuli da je ovo niskobudžetni film. Koji su, uz manjak novca, bili najveći izazovi s kojima ste se susreli tijekom snimanja?
Nespremnost na ono što nas očekuje. Mi smo bili na ulici sa 100.000 ljudi i nikad nismo znali što će se točno zbivati. Ne možeš imati pripremljenu knjigu snimanja i snimati točno planski po kadriranju pa smo dosta tog improvizirali, radili smo na intuiciju s vjerom u Boga i u neku svoju silu u koju smo bili uvjereni da će da nas dovede do cijele ideje.
Imate li sada, kada je prošlo već određeno vrijeme, osjećaj da je film uspio dokumentirati povijesni trenutak za jednu generaciju?
Nadali smo se i da će film utjecati na to da na neki način promijeni, osobito one ljude koji su posebna sorta – one koji su neutralni, odnosno koji samo sjede u foteljama i čekaju neka bolja vremena. No svakako nismo mislili da će dosegnuti širu publiku. Mislili smo da ćemo zapravo snimiti nekih 15 minuta, a na kraju je ispalo 63 minute.
U Hrvatskoj su mladi dosta pasivni što se tiče društvenog aktivizma. Jeste li primijetili da su nakon ovih događaja mladi u Srbiji postali aktivniji i angažiraniji oko društvenih i političkih odluka?
Politika je to sve pa možda ne bih vezao u takvom kontekstu, ali to su sve neke borbe za ljudske vrijednosti, za čoveka kao takvog i to ne samo za srpsku pripadnost, nego za bilo koju. Svi smo u tome zajedno i te sve zle sile koje se događaju u ovom materijalnom svijetu kakav jeste, trude se da se nametnu i da na nauštrb naroda stvore sve za svoju dobrobit. Ali mi ne slijedeći te principe postavljamo teren da ih ispravimo.
Studentski prosvjedi i nakon više od godine dana od tragedije i dalje traju. Jeste li impresionirani tom činjenicom da mladi ne odustaju dok im se ne ispune svi zahtjevi?
Da, to je predivno, zaista. Prosvjedi su promijenili svaki odnos, znači ne samo ljudi koji su bili na prosvjedima, djecu i studente, nego i ljude koji nisu učestvovali, ali su preko obiteljskih odnosa ili prijatelja osjetili taj odjek i to zajedništvo. I to je stvarno predivna stvar. Bez ikakvog nasilja, bez ikakve prijetnje za bilo toga na bilo kojim pozicijama, studenti su pokazali da se bore za pravnu državu i za sve ono kako bi trebalo jedna država da funkcionira.
