Studentica Karla Mihaljević kada ne piše seminare o problemu s parkirnim mjestima oko Arene Zagreb, piše retke koji svaki detalj čine opipljivim, svaki miris stvarnim i svaki lik živim i poznatim. Piše još od osnovne škole, a kao maturantica potpisala je svoj prvi ugovor s izdavačkom kućom.
Počela si s pisanjem vrlo mlada. Najprije na Instagramu, a onda si se prebacila na Wattpad, platformu stvorenu baš za pisce.
Kad sam počinjala s pisanjem, krenula sam više s nekim ciljem da mi to bude ispušni ventil. Prva moja priča bila je o nekoj djevojci koju su zlostavljali u školi, jer je to još bio period osnovne škole. Nisam nikada mislila da će to doći do ovog formata u kojem pišem danas.
Budući da ti je pisanje služilo kao ispušni ventil, je li ta tvoja prva priča imala i neke autobiografske elemente?
Nije. To je jednostavno bio period osnovne škole, kad se oko mene događalo puno zlostavljanja i maltretiranja drugih, ali ta moja prva priča nije bila specifično moja ili priča nekoga meni bliskog. Samo mi je sve to što se događalo oko mene dalo neku ideju o kojoj još dan danas želim napisati knjigu. Mislim da bi trebala to napraviti za mlađe generacije jer i među njima ima puno međusobnog zadirkivanja. Tu prvu priču nisam nikada završila, ali nadam se da jednom hoću.
Kako su te brojke i pregledi utjecale na tebe?
Ne obazirem se baš previše na brojke. Bila sam onako: "Ha gle dobre brojke, idemo dalje". I sada kad imam tri knjige vani, ne vidim ništa veliko u tim brojkama. Da to je super, čita se. Ali da postoji i jedna osoba koja čita moje knjige i da joj je to super, meni je to dovoljno.
Kako je došlo do toga da se s pisanja na Wattpadu otisneš u svijet tiskanih knjiga?
Početkom 2022. dogodile su mi se razne stvari. Doživjela sam nekoliko padova i nisam uopće pisala. Moja knjiga "Sjeti se" tada je već bila napisana, ali nakon toga nisam napisala baš ništa. Tako je bilo sve do kraja te 2022. kada sam vidjela natječaj moje sadašnje izdavačke kuće Prof&Graf za kratku priču. Zadala sam si da ta priča bude neki poticaj da se vratim na to pisanje. I onda sam se odvažila da ću napisati kratku priču, a nikad nisam pisala kratke priče i ne znam ih pisati. Ali napravila sam nešto, sjećam se da je bila priča božićne tematike. Poslala sam je i nakon što sam saznala da će moja kratka priča izaći u jednoj zbirci koja je sakupila sve izabrane kratke priče, naišla sam na još jedan sličan natječaj. I za taj natječaj sam napisala neku kratku priču nakon koje mi se javila moja sadašnja urednica Saša s pitanjem: "Imaš li ti neki roman da mi to izdamo, a ne samo tvoje kratke priče?" i tako je došlo do suradnje.
Saša te dakle zamijetila zahvaljujući kratkim pričama. Kakva je bila tvoja reakcija kada te netko zamijetio, što si pomislila?
Ne mogu reći da mi je bilo svejedno, ali nisam od toga radila dramu. Svi prijatelji oko tebe ti dolaze i govore "slavna si", a nisam, meni je to sve bilo malo previše. Čak i kad smo prijateljica i ja došle u knjižaru, išle smo vidjeti moju knjigu u knjižari, to je ´Wow´ trenutak u životu mladog pisca. Ona se veselila više od mene. Nije da se ja nisam, ali meni je to i dalje jako nestvarno. Sve mi se i dalje čini kao da sanjam.
Kako je izgledao proces nakon što ti je urednica rekla da tvoj roman ide u tisak?
Ja sam Saši poslala zadnji roman koji sam u tom trenutku imala napisan, a to je bio roman "Sjeti se". Ona ga je pročitala, oduševila se i tu je počeo proces prepravljanja, lektoriranja, ispravljanja grešaka. Kako sam taj roman napisala prije gotovo godinu dana od onda, neka stvari mi se više nisu sviđale tako da sam sve izmijenila na način koji mi se u tom trenutku činio idealnim. Nakon toga smo našle naslovnicu, odradile grafičke elemente i tako dalje.
Koja je radnja romana koja je oduševila urednicu?
Roman "Sjeti se" jest o dvoje studenata koji su ludo zaljubljeni, no jedna svađa i jedna prometna nesreća ih dovodi na novi početak. Zane gubi pamćenje, dok Naomi ostaje svjesna svega što se dogodilo. Ono što mislim da je sve oduševilo, a posebno urednicu, jest pisanje tog romana koji se odvija u ritmu prošlost-sadašnjost. Prošlost je pisana iz Zaneove perspektive koja govori o njihovom upoznavanju i ljubavi, a Naomina perspektiva je pisana iz sadašnjosti gdje se ona bori s Zaneovom nevjerom i gubitkom pamćenja. Svatko tko ju je dosad pročitao kaže da ih je pisanje i skakanje iz prošlosti u sadašnjost baš iznenadilo koliko je dobro osmišljeno.
Urednica ti javlja da tvoj roman ide u tisak. Koga si prvog bombardirala velikim vijestima?
Kad mi je došao mail da će izdati moju knjigu, ja sam, čini mi se, bila sa srednjoškolskim prijateljem u tramvaju. Da, išli smo kući iz škole. S tim da je on meni, dan prije, u istom tom tramvaju, rekao "Kupit ću tvoju knjigu ako ikad izađe". Ja sam se nasmijala na to, kad sljedeći dan dolazi taj mail. I ja mu govorim "E da, usput, izdajem knjigu i to do kraja godine". On je bio više iznenađen od mene, jer mi je kasnije rekao da nije očekivao to tako brzo. Nakon toga nazvala sam naravno mamu, svoje najbolje prijateljice i javila im velike vijesti. Svi su bili toliko sretni, a onda sam tek ja sjela i tad mi je došlo do glave da se to zapravo događa.
MLADI ČITATELJI TREBAJU MLADE PISCE
U ovom trenutku u svojoj biografiji imaš dva romana i zbirku kratkih priča, za koje si tvrdila da ih ne znaš pisati. Što je teže napisati?
Meni vjerojatno roman. Trebaš smisliti apsolutno sve. Da drži pažnju, ima dobru radnju, ima smisleni početak, smisleni kraj i ono sve između, naravno. Oko toga stvarno ima posla. Najteža od sve tri knjige za napisati mi je bila ˝Sjeti se˝ jer je jedan dio pisan u prošlosti, a jedan u sadašnjosti. Dakle, jedno poglavlje u prošlosti, jedno u sadašnjosti pa je bilo malo teže to izbalansirati da opet bude svima jasno, ali da ostane vidljiva ta razlika.
Ali s druge strane imaš zbirku priča koje su kraće, u usporedbi s romanom, svaka ima svoju priču. Nije li to možda teže smisliti?
U tom periodu kada sam započela s pisanjem kratkih priča, kojima je poanta bila da svaka nosi neku drugu tešku tematiku, preminuo mi je djed. Mene je to samo potaknulo da pišem dalje, baš u tom formatu. Zbog toga mi valjda u tom trenutku to uopće nije bilo teško napisati. Niti smisliti te različite teške priče, niti opisati teške emocije, jer opet se vraćamo na početak, pisanje mi je ispušni ventil.
Spomenula si da ti je prva priča bila na temu zlostavljanja vršnjaka, što se dalje naslanja i na probleme s mentalnim zdravljem. U romanu ˝Nemoj me izdati˝ pišeš o temi bulimije i poremećaju u prehrani. Misliš li da bi se knjige mladih autora trebale uvrstiti na popis lektire kako bi mladi sa sličnim problemima napokon osjetili da ih netko čuje i vidi?
Mislim da bi trebalo. Jer o ovakvim temama se još uvijek ne priča puno, o njima te ne uče baš u školi, a čak i ako tako nešto postoji u školi, to se rješava na najbrži mogući način kojim se zapravo ništa niti ne riješi. Kad i gledaš filmove takvih tematika ne možeš se uvijek poistovjetiti s time kao s nečijim mislima koje je netko zapisao. Zato mislim da bi se neke takve suvremene knjige trebale uvrstiti u lektiru, puno više nego neke koje se bave problemima iz prošlosti.
Ako bi mogla uvrstiti jednu svoju knjigu na popis lektire, koja bi to bila?
Mislim da bi definitivno napisala ovu knjigu s temom zlostavljanja pa da bih nju uvrstila, ali uvrstila bih i ˝Nemoj me izdati˝. Baš zbog tog poremećaja u prehrani koji se provlači negdje tijekom cijele knjige. Nebitno je li to baš poremećaj u prehrani, ali mislim da ljudi često ni ne mogu osvijestiti da imaju neki problem, dok neka druga osoba ne ukaže na to da ona sama ima neki problem. Opet, nije da knjiga govori samo o poremećaju u prehrani, nego o tome da koliko god da ti misliš da možeš sam proći nešto, ljudi trebaju ljude. Treba ti neki oslonac, na koji se ne trebaš osloniti svom težinom jer nikad ne znaš, ali da te malo pogura naprijed i da ti pokaže pravi put.
Koliki je po tebi problem to što se danas i dalje inzistira uglavnom na djelima iz prošlosti, dok među nama imamo nevjerojatne mlade i moderne pisce koji pišu nevjerojatna štiva?
Mislim da je tek sada došlo do toga da smo se svi mi mladi našli i stvorili neku malu scenu hrvatskih pisaca i tek sad rastemo. I ja vjerujem da ćemo, vjerojatno s godinama, s tom dosljednošću, doći do toga da će svi ovi koji su još anonimni krenuti prema gore. Nadam se da ćemo više čitati domaće, pogotovo nas mlade pisce, jer ipak na mladima svijet ostaje. Vjerujem da i mi imamo nešto za ponuditi, kao i cijeli svijet.
PRIVATNI ŽIVOT ˝PREKO PUTA˝ ŽIVOTA PISCA
Zašto pišeš pod pseudonimom, koja je priča iza Carly Césaire?
Najprije, uvijek sam odvajala pisanje od svog privatnog života jer ja svojim pisanjem gulim dušu. A druga stvar je što još od osnovne škole nisam voljela svoje ime Karla. Svi bi mi govorili "Joj imaš toliko teško ime za izgovorit, petlja mi se jezik", i uvijek su me pitali mogu li me zvati Klara. Ali Klara nije moje ime. Carly je pak bilo normalno jer je cijela naša generacija odrasla uz Nickelodeon i ˝iCarly˝, a opet razlikuje nas samo jedno slovo. I nikom se ne petlja jezik na Carly. Još od mlađih dana, i na društvenim mrežama sam išla pod Carly pa sam dopustila da to jednostavno ostane tako. Césaire sam dodala zato što obožavam francusku kulturu, ogromna želja mi je otići u Pariz. Zato sam spojila to dvoje što volim i tako je nastala Carly Césaire.
Kažeš da si uvijek odvajala pisanje i privatni život, a uskoro, doznajem, izbacuješ serijal knjiga inspiriran svojim prijateljicama. Tvoje prijateljice će zapravo biti glavni likovi te knjige. Možeš li to dvoje odvojiti u potpunosti?
Naravno, ne možeš to potpuno odvojiti. Ali u tom periodu kad sam ja to odvajala, tad nisam pokazivala da imam taj “drugi život“. To je bio taj period kad sam pisala, a nikome nisam govorila da pišem jer sam uvijek mislila da će netko to pročitati i vidjeti sve te moje emocije koje ja ne pokazujem prema van. Ali sad kad sam došla do toga da pišem o svojim prijateljicama, tu su malo drugačija vremena, živim poprilično drugačiji život i drugačije gledam na sve. U knjigama je lakše pokazati slabost jer, uz radnju i ono što se vidi na van, imamo uvid i u nečije misli i zašto je netko reagirao tako kako je. U stvarnom životu to nije tako pa se na slabosti nekad gleda kao na nešto loše.
Pišeš o četiri cimerice koje žive preko puta četiri cimera. Serijal simbolično nosi naziv "Preko puta". Zašto si se odlučila za serijal knjiga?
Jednom sam pokušala toliko puno likova spojiti u jednu knjigu. Sve je bilo zbrda-zdola jer svaki lik ima svoj pogled na nešto i sve je bilo jako teško pratiti, a ja smatram da svaka cimerica zaslužuje svoj glas, svoj stas i svoju knjigu pa je zato vrlo logično da ih pretvorim u serijal.
Cimerice imaju biografske elemente tvojih prijateljica, imaju li i cimeri preko puta neke biografske elemente?
Dečki su fikcija zato što je u fokusu knjiga, barem u mojoj glavi, žensko prijateljstvo. To je ono čega danas manjka, onih iskrenih, ženskih prijateljstava, gdje nitko nikome nije zmija. Zato su cimerice napravljene po stvarnim ljudima, mojim pravim prijateljicama. Cimeri su samo tu da bude zanimljivije.
Ima li u knjizi možda i nekih autobiografskih elemenata?
Ima tu i tamo neki. Na primjer, ja obožavam Zlatokosu pa sam napravila da jedan od cimera izgleda kao Flin Fakin, jedan od likova tog crtića. U prvoj knjizi glavni likovi nekad, da ne otkrivam previše, gledaju film ˝Brzina˝ što je moj najdraži film. Ima tih detalja koji su se provukli. Svakako nema lika koji je napravljen po meni, previše je likova da još i sebe dodam.
Od kuda ideja da svoje prijateljice pretvoriš u likove u knjizi?
Nakon povratka u pisanje, mučila sam se s karakteriziranjem likova jer to nisam radila godinama. Pa sam pomislila, ja ću uzeti sve osobine, hobije, životne želje, snove i ciljeve svojih prijateljica i staviti ih u likove. To je ispočetka bila neka sasvim deseta knjiga u kojoj sam se ja malo pogubila. I onda mi je sinula ideja: mogu napisati knjigu o studenticama pa sam razmišljala kako bi te studentice bile svaki dan zajedno, jer je to malo nemoguće. Ne mogu baš svaki dan piti kavu. E onda sam se sjetila da postoji cimerstvo. To je bila odlična ideja i eto, sad imamo cimerice. Kad sam im smišljala imena bilo mi je bitno da su unikatna, a opet s obzirom na to da je mjesto radnje Zagreb, da su donekle hrvatska. Tako su nastale Mila, Rita, Buga i Nika.
*Ovaj intervju nastao je u sklopu kolegija Umijeće intervjua na studiju novinarstva pri Fakultetu političkih znanosti
