Sunčana Zelenika Konjević dugi niz godina radi kao kazališna i filmska glumica, posuđuje glas u raznim crtanim filmovima no kazališne daske i dalje je najviše privlače. Okušavajući se u različitim tipovima uloga od kojih svaka nosi svojevrsnu težinu, svojoj MLynn iz "Čeličnih magnolija" uvijek se najradije vraća.
Pred zagrebačkom publikom u zadnje ste vrijeme često izvodili dugo igranu i iščekivanu predstavu "Čelične magnolije". Tko su zapravo te čelične magnolije?
Čelične magnolije su metafora za šest divnih, snažnih žena koje su zbog iskrenog prijateljstva i samosvijesti na kraju čvršće od čelika. One kroz svoju čvrstoću, smisao za humor i prikaz ženske snage publici prenose teme i priče o kojima se danas, pogotovo u kazalištu, premalo priča.
Jeste li onda sretni što ste u zadnjih dva mjeseca imali nekoliko repriza nakon što je dugo niste izvodili?
Itekako, jer zapravo sve jako volimo tu predstavu. Kao prvo, zato što je vrlo ženska, a kao drugo zato što govori o bitnim stvarima koje su pogotovo danas ljudima jako potrebne, a to su prijateljstvo, podrška, uzajamna toplina i smisao za humor u najgorim stvarima. Mislim da je predstava sad puno bolja jer se jako dugo nije izvodila. Odležala je devet godina, a u tih devet godina svaka od nas je proživjela život na drugačiji način i u ovim reprizama ponovo unijela nešto novo i svoje. To definitivno nadograđuje i obogaćuje predstavu.
Osim u Zagrebu, predstavu ste izvodili i u Varaždinu. Jeste li osjetili kakvu razliku u tipovima scene ili publike u ta dva grada?
Da, različiti su gradovi i različita je publika. Scene su također drugačije. U Varaždinu smo igrali u podrumskoj sceni Rogoz, a u Zagrebu uglavnom na Ribnjaku u sklopu nezavisnog kazališta. To je posebno jer svaki grad ima svoju specifičnu scenu i publiku i svatko na svoj način reagira. Neki ljudi drugačije reagiraju na nešto, a drugi pak na nešto drugo. Meni u tome i je čar i zato uživam u onome što radim. Jer svaki put drugim ljudima mogu prenijeti istu poruku, a opet dobiti različite reakcije, dojmove i kritike. Zato mi nikad nije dosadno. Da, i već neko vrijeme razmišljamo da komad preselimo na veću scenu i tome se jako veselim.
Nevezano uz scenu na kojoj igrate, uvijek izgledate jako povezano i iskreno jedne prema drugima. Mislite li da vaši međusobni odnosi izgledaju uvjerljivije jer ste privatno povezane?
Da svakako, ali i kada smo prvi put počele na tome raditi, odmah smo se povezale. To se nekako spontano dogodilo. Tekst je tako topao i napisan iz duše da nam je kroz njega najmanji problem bio razviti iskrene odnose koji su i dalje ostali takvi.
Utjelovili ste ulogu MLynn Eatenton. Možete li se sa njom poistovjetiti?
I da i ne. MLynn ima tu neku dozu mira i posloženosti koju ja nužno nemam. Ja sam puno eksplozivnija. Ona je nekako puno suzdržanija. Apsolutno se pronalazim u njenom odnosu majka – kći jer i ja imam kćer od 25 godina. Ne daj Bože da je zadesi sudbina kao u napisanom scenariju, ali da, u toj majčinskoj ljubavi i toplini definitivno se pronalazim.
Vaš je lik bio prožet emotivnim monolozima. Je li vam bilo teško prenijeti tu emociju na publiku?
Život je pun gubitaka. Meni je umro brat za vrijeme stvaranja predstave, ali zato mi je moj lik došao kao svojevrsna terapija. Sve sam izgovorila i izbacila iz duše. Zapravo je stvar i fenomenalno napisanog, točnog teksta koji je stvaran u emociji. Tekst balansira po oštrici noža i točno kada pođe u pretužnom smjeru, on ga humorom okreće na tako duhovitu stranu i to strašno volim kod takvih tekstova. Jer mislim da je i život takav. Svi mi u životu u najstrašnijim i najcrnjim situacijama nađemo notu crnog humora koja nas vuče prema gore. Bez toga ne bismo mogli. Isto tako u najsmješnijim situacijama ima i doza tuge, ali to je sve bit života i takav život treba biti.
Radi se o drami koju je napisao Robert Harling. Jeste li onda striktno pratili tekst ili ste dodali i nešto svoje u to?
Uglavnom smo ga pratili, ali je bio dosta štrihan, odnosno kraćen jer bi sam komad trajao tri sata da ga nismo malo oblikovali. Ovako je žešći i jače udara, a i naravno s obzirom da se radnja događa na američkom jugu, tu ima dosta stvari koje su nama na ovim područjima nepoznate. Mi smo ostavili izvorna imena likova, vrijeme i mjesto radnje. Jedino što smo mi dodali je bio nogometni klub Dinamo jer nam je Dinamo osigurao autorska prava i sponzorirao nas pa je to bilo i iskazivanje neke vrste zahvale.
Nakon svih pozitivnih dojmova biste li rekli da vam je ovo jedan od omiljenih projekata na kojima ste imali priliku raditi?
Apsolutno. Apsolutno da. I uopće zbog samog komada, zbog same ekipe koja je divna. Zbog Barbare Rocco koja je to fenomenalno vodila i prije devet godina, a i sada. I zapravo mislim da je danas premalo tekstova koji su topli, puni ljubavi i govore o životu baš takvom kakav jest i o svim strašnim stvarima koje se događaju. Na kraju ga istinski volim jer šalje najljepšu poruku, a to je da bez pravog prijateljstva ne bismo mogli opstajati.
---
Intervju je nastao u sklopu seminara na kolegiju Uvod u novinarstvo na I. godini preddiplomskog studija Novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.
