Godinama unatrag, poslovi su se često dijelili na "muške" i "ženske", a neke se poslove nerijetko smatralo neprikladnima za žene. Ipak, granica između "muških" i "ženskih" poslova polako se briše i mnogi su primjeri žena koje ruše predrasude i dokazuju da je podjela poslova prema spolu besmislena.
Jedna od njih je i Zagrepčanka Irena Petir, jedina hrvatska automehaničarka s položenim majstorskim ispitom. Zanimanje automehaničara već je generacijama u njezinoj obitelji pa je, kako kaže, život odlučio da i ona krene tim putem.
"Moj djed i moj tata također su bili automehaničari pa je to bio neki normalan slijed događaja", kaže Petir, čiji roditelji baš nisu bili oduševljeni njezinom idejom da postane automehaničarka, jer to "nije za žene".
Više nema pravila
Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete, pa je tako i ona krenula na fakultet i neko vrijeme studirala šumarstvo, ali je ubrzo shvatila da to nije za nju. Njezinu je ocu zatim zatrebala pomoć u radionici i tu je sve krenulo. U početku je sređivala papire, a onda postala mehaničarka, kao i svi ostali dečki.
"Tati sam najprije trebala pomoći oko sitnica, a poslije je shvatio da mi popravljanje auta ide bolje od drugih poslova. Primarna je bila ophodnja sa strankama i papiri, ali kada je shvatio da ipak imam ‘žicu‘ za mehaniku, nije mi branio, nego me podupirao u tome", prisjeća se Petir, a da svoj posao voli govori i to da ga radi od 1989. i da u trenutku nije poželjela raditi ništa drugo.
Bilo je različitih dobacivanja, što jer sam žensko, što jer sam mlada‘, kaže Petir, a kao jedan od češćih komentara izdvojila je onaj - Ti si žensko, što ćeš ti meni govoriti o tome kako se popravlja auto!
Ono što Irenu čini posebnom jest to da je jedina automehaničarka u Hrvatskoj s položenim majstorskim ispitom, koji je potreban ako želite otvoriti svoj vlastiti obrt.
"To je ispit kao i svaki drugi, imate praktične radove, pišete testove… nije baš toliko jednostavan, iziskuje dosta vremena, ali ako želite imati svoju radionicu, svoj obrt, onda to morate položiti", kaže Petir. Nekad davno, znala se susresti s ljudima koji su imali predrasude prema automehaničarki.
"Bilo je različitih dobacivanja, što jer sam bila žensko, što jer sam bila mlada, a kada si mlad, nitko te ne shvaća ozbiljno", kaže Petir, a kao jedan od češćih komentara izdvojila je onaj: "Ti si žensko, što ćeš ti meni govoriti o tome kako se popravlja auto".
Danas više i nema takvih problema jer sada, u doba interneta, svatko provjeri kod koga ide na servis ako dolaze prvi put, tako da svi znaju tko je ona i što radi.
"U današnje doba i dalje postoji ta neka podjela na muško-ženske poslove, posebno u manjim sredinama, ali u malo većim sredinama više ne postoji – svejedno je je li žena automehaničar, je li muškarac kuhar, odgojiteljica u vrtiću ili nešto treće. Više nema apsolutno nikakvih pravila", pozitivna je Petir, koja svim djevojkama poručuje da budu uporne i izbore se za svoj status.
Ništa nije teško ako vas motivira želja
"U početku će vas ‘šikanirati‘ sa svih mogućih strana. Kada sam krenula na školovanje sa svim muškim kolegama, bilo je onih koji su to normalno prihvatili, ali ona druga polovica uvijek bi me gledala ispod oka, misleći što ova žena radi tu među nama, ali to je normalno. Na to jednostavno ne reagirate jer ni nema potrebe - znate što radite i koliko vrijedite, a to što će netko drugi zamarati s time jeste li žensko ili niste, manje važno", ističe Petir, koja se uvijek voli našaliti da bi u životu bolje prošla da je visoka 180 cm, brkata, i da je muško.
Lidija Drakulić još je jedna žena s netipičnim zanimanjem – bavi se
live produkcijom zvuka, u rental kompaniji za koju radi kao tonski i binski tehničar.
Najčešće radi kao tonac na velikim pozornicama, a vrlo često i povezuje cijeli sustav i organizira ostale tonske tehničare na pozornici pri montaži, tonskim probama i
changeoverima tijekom programa.
"Za ovaj sam se posao odlučila iz ljubavi prema zvuku i glazbi, budući da sam prije svirala klavir, a sada sviram bubnjeve, ali i iz same fascinacije prema zvuku. Iako me produkcija zvuka generalno zanima, najviše me je zainteresirala
live produkcija, a zatim i studio rad i
sound design za filmove", kaže Drakulić i priznaje da joj na samom početku nije bilo toliko teško koliko je mislila da će biti, jer, ako nešto stvarno želite, ništa vam neće biti baš toliko teško.
Sama narav rada u
live produkciji zvuka, kaže Drakulić, takva je da je posao dosta fizički zahtjevan, ne samo zbog samog fizičkog rada, nego i zbog broja sati koje nerijetko morate odraditi u komadu.
Foto: DALIBOR DANILOVIĆ
"Nedavno smo radili jedan veliki koncert u sportskoj dvorani u Banja Luci, a zbog ograničenog vremena ulaska, montaže, realizacije koncerta i demontaže svega iz dvorane, svi smo bili budni i na nogama više od 30 sati u komadu", ispričala je Drakulić. Fizičkog rada ne manjka – od utovara i istovara opreme, ali s napretkom u poslu sve je manje tih "teških" fizičkih poslova.
Iako je u drugim poslovima ovdje na Balkanu imala ružnih iskustava, u ovom se poslu nije susrela s predrasudama, iako ih je očekivala.
"Često sam od gostujućih tonaca,
light dizajnera, tehničara, pa i samih izvođača, dobivala komentare kako im je drago da napokon vide ženu na pozornici na našim prostorima. Zaista ne mogu reći da sam se ikad osjećala nelagodno zato što sam žena", ističe Drakulić.
Možeš ili ne možeš?
U pravilu, u
live audio, video i
light produkciji ljudima je bitno samo jedno, kako kaže njezin šef, a to je može li osoba odraditi posao koji radi ili ne može – ništa ih drugo ne zanima, a to bi, ističe Drakulić, tako trebalo biti u svakom poslu.
Drakulić, koja poslove uopće ne dijeli na muške i ženske, smatra da je to vrlo ponižavajući i zastarjeli koncept, posebno zato što je odrastala u inozemstvu, pa joj je sasvim normalno vidjeti ženu koja vozi kamion ili muškarca koji radi ako vizažist.
Nemojte nikad odustati od nečega što želite samo zato što ste žena! Ne dajte da vam itko ikad kaže da nešto ne možete raditi jer niste muškarac‘, ističe Lidija Drakulić
"Iznenadi me koliko su naši ljudi i dalje staromodni i trebalo bi se malo drastičnije poraditi na razbijanju tih predrasuda ako želimo vidjeti pomak", smatra Drakulić i ističe da bi se poslovi trebali dijeliti prema vrsti posla, a ne prema tome tko taj posao može raditi na osnovi spola.
"Smatram da bilo tko može raditi bilo koji posao, ako to želi i ako je sposoban u smislu struke, fizičke i zdravstvene sposobnosti, a to su stvari koje nemaju veze sa spolom i rodom, nego s fizičkim i mentalnim kapacitetom pojedinca koji radi neki posao" ističe Drakulić.
