KOMENTAR Živimo u društvu u kojem seksualno nasilje nije problem već povod za zabavu

Jeste li ikada izišli van, u klub u kojem je bila neka živa muzika i vidjeli svirače i hrpu ljudi u ekstazi kako umjesto dijela Hankine pjesme "meni treba milovanja, to što svaka žena sanja", besramno viču "meni treba silovanja, to što svaka žena sanja". E, pa ja jesam. To su bili izlasci u kojima sam, umjesto da se zabavim, više razmišljala o tome koliko naše društvo nije zrelo, koliko umanjuje i banalizira seksualno nasilje i kako u tome zapravo uopće ne vidi problem već povod za zabavu. I ne može se to opravdati ni mogućim viškom promila u krvi, ne bi trebalo jer, kako kaže ona narodna "što trijezan misli, pijan govori".

Traže ozbiljno, ponašaju se neozbiljno

Povod za zabavu hrvatskom društvu "željnom" važnih tema bila je i ne tako davna vijest na Indexu "Povezao susjedu pa je dirao u autu, nudio joj 300 kuna za spolni odnos". Neki od komentara su "Da je bar 100 eura ponudio, pristala bi", "Da je nabio još 3-4 stoje na cifru, ova vijest danas ne bi postojala", "300 kuna je premalo i za ručni rad". Riječi koje bi se trebali sramiti pročitati, nekima je normalno napisati. Nemoguće je ne osvrnuti se na konstantne prozivke oko tema koje izlaze na portalima. Sudeći po komentarima - ljudi žele ozbiljne teme, teme koje su društveno bitne, koje progovaraju o gorućim problemima i za njih nude rješenja. Ipak, kada im se tako nešto ponudi, oni radije prolistaju malo dalje dok ne dođu do vijesti o Maji Šuput i svim zgodama i nezgodama iz njezinog života ili na ozbiljne teme ostavljaju komentare poput gore navedenih. Činjenica je da se probleme ne doživljava kao probleme dok taj val ne naraste toliko da nas sve zapljusne, a onda kada se povuče nastavimo kao da se, nekoliko mjeseci unatrag, ništa nije dogodilo. Točno je takva situacija sa seksualnim uznemiravanjem na Sveučilištu u Zagrebu - kada je broj prijava bio na vrhuncu, čudili smo se i na kavama raspravljali o tome zašto su stigle tek sada, zašto su neke cure šutjele po deset godina, čitali su se članci i pratile su se vijesti.

(Ne)poznate granice

Situacija se počela smirivati, prijave smanjivati, a pregledi na člancima reducirati. Čisti primjer su članci koje sam pisala u proteklih godinu dana, svima je fokus seksualno uznemiravanje, a oni koji su izišli kada je situacija bila najaktualnija imaju znatno više pregleda od onih koji su izišli prije par mjeseci kada je ta tema očito postala zadnja rupa na svirali. Pa u kome je onda problem? U novinarima koji "ne pišu o bitnim temama" ili u publici koja ne doživljava bitne teme ili ih doživljava kao povod za posprdno komentiranje? Kako nam nije degutantno izići van pa pjevati "meni treba silovanja to što svaka žena sanja"? Gdje je granica dobrog ukusa? Kada je točno naše društvo krenulo krivim smjerom pa teme poput seksualnog uznemiravanja i silovanja koristi kao povod za šale i pošalice? Puno pitanja ostaje bez odgovora. Možemo se samo nadati da ćemo shvatiti da smo pogriješili pa se vratiti u rikverc i u neka bolja, suosjećajnija vremena.