RECENZIJA: MANK Igranje na kartu umjetnosti kao Fincherov adut za Oscara

"Mank" je biografski film o Hermanu Mankiewiczu zvanom Mank, scenaristu koji se krije iza legendarnog filma "Građanin Kane", filma koji opisuje život najmoćnijeg medijskog magnata 1930-ih godina Williama Randolpha Hearsta. "Mank" obuhvaća dio Hermanovog života u kojem je prikovan za krevet zbog ozljeda pridobivenih u automobilskoj nesreći i vjerno radi na pisanju scenarija dok mu poslodavac Orson Welles sve više krati konačni rok. Zbog činjenice da je sniman u crno-bijeloj tehnici i zamršene radnje s puno vremenskih skokova film se može usporediti s klasikom koji cijelo vrijeme stoji u pozadini ovog filma te predstavlja svojevrsni nastavak stogodišnje polemike tome tko je pravi autor scenarija, o čemu su provedena i mnoga istraživanja. Redatelj David Fincher je scenarij preuzeo od svog pokojnog oca Jacka, koji ga je napisao još 1990-ih, no nije ga stigao oživjeti na filmskom platnu prije svoje smrti. Upravo je zbog toga ovo jedan od Fincherovih najosobnijih projekata. Inače je poznat po psihološkim trilerima, a takve karakteristike djelomično ima i "Mank".

Oživljeni slavni likovi

Manka, talentiranog scenarista i alkoholičara koji je unatoč toj mani oštrouman te sklon verbalnim sukobima odigrao je Gary Oldman, čija je izvedba vrijedna svake hvale. Njegov stil glume s naglaskom na fizičko držanje i reakcije u ovom je filmu pun pogodak. Oldmanov Mank opipljivo je stvaran čovjek kojeg muče mnogi unutarnji demoni. Najveća posebnost ovog filma je to što je snimljen u crno-bijeloj tehnici, čime je Fincher odao počast filmovima snimljenim 30-ih godina. Način glume i glazba tipična za 30-e izazivaju nostalgiju za starim Hollywoodom. Uistinu stilom snimanja djelomično podsjeća na legendarni film "Građanin Kane", što nije zahvalno jer je to film stavljen na pijedestal među svim filmskim znalcima. Riječ je o filmu koji je izašao 1941. godine, ali je bio ispred svog vremena. Njegov uspjeh u potpunosti se pripisuje Orsonu Wellesu, radijskom glumcu i autoru radijske drame "Rat svjetova". Welles ga je režirao, sudjelovao u pisanju scenarija te glumio u glavnoj ulozi. Zamršenu radnju zaokružuje riječ "pupoljak", posljednja riječ novinskog magnata Charlesa Fostera Kanea, koji je tek alias za Williama Randolpha Hearsta. Njega je film pokazao u lošem svijetlu, a Hearst je učinio sve u svojoj moći da film ne ugleda svijetlo dana, no to mu nije pošlo za rukom.

Debata o autorstvu Kanea

"Građanin Kane" bogat je filmskim inovacijama, a jedna od najvećih odnosi se na takozvani dubinski kadar, kadar u kojem je sve u potpunom fokusu. Ovim kadrom koristio se i Fincher u Manku, filmu koji pošto-poto opovrgava sve zasluge za Građanina Kanea, koje se pripisuju ovom filmskom velikanu. O autorstvu scenarija godinama su se vodile debate i nakon detaljnih analiza svih promjena scenarija dokazano je da je uistinu riječ o zajedničkom radu Mankiewicza i Wellesa te da Wellesov doprinos nije nimalo zanemariv. "Mank" dakle cijelu situaciju opisuje u potpunosti iz Mankiewiczeve perspektive. Fincherov film je u usporedbi s Građaninom Kaneom nedovoljno inovativan, tek je imitacija pojedinih tehnika koje već postoje, neke od njih se u današnjim filmovima više ne prakticiraju pa zbog toga daje dojam umjetničkog filma. Kadrovi se prilikom prelaska iz sadašnjosti u prošlost mijenjaju zamračenjem, u jednom trenutku se gašenjem lampe prelazi u novi kadar u potpuno drugom vremenskom razdoblju. Kontroverzna tema života scenarista, koji je navodno samostalno zaslužan za scenarij jednog od najboljih filmova svih vremena, je definitivno najprivlačniji aspekt ovog filma, a dojmu starog slavnog Hollywooda filmski nostalgičari također neće moći odoljeti.