Kada prije samog gledanja filma pročitate da je film jedan od kandidata za ovogodišnji Oscar u kategoriji najboljeg filma to postavi velika očekivanja. Očekivanja postaju još i veća kada je u pitanju glumac koji već desetljećima oduševljava svojom glumom te glumica koja je kao "Miljenica" osvojila naklonost publike. I to s razlogom.
Sva Hopkinsonova lica
Film "The Father" priča je koju je nemoguće ne doživjeti osobno. Anthony Hopkins glumi starca Anthonyja koji je 83-godišnjak te pati od demencije, a od obitelji koje ima na njega pazi njegova kćer Anne, koju glumi izvanredna Olivia Colman. Anne voli svog oca, ali ostaje na izmaku snaga i bori se da pokuša uskladiti svoj život s njegovom bolesti.
Gledanje filma otvara poseban pogled iz perspektive dementnog starca koji se neprestano gubi u vlastitim scenarijima. Nije siguran u čijoj se kući nalazi, tko mu je kćer, gdje mu je sat, a njegovo ponašanje varira od šarmantnog do bezobraznog. Ono što je redatelju Florianu Zelleru dosta uspješno pošlo za rukom je da gledatelja zbuni kroz Anthonyjev lik. Prateći situaciju iz perspektive dementnog 83-godišnjaka, gledatelj dobiva barem maleni uvid u težinu i ozbiljnost ove bolesti. Cijeli film nosi fantastični Hopkins koji je za ovu ulogu nominiran u kategoriji najboljeg glumca, što je prema mnogima siguran dobitak.
Teško se ne složiti s kritičarima jer nakon gledanja filma mnoštvo je razloga za nagraditi taj raspon emocija koji kroz film gledatelja nasmijava, ali većinom rastužuje. Scene su toliko dirljive i emotivne da ih je nemoguće ne pratiti s velikom pozornošću, a ekspresije na licima Hopkinsa i Colman pokazuju da je odabir glumaca pun pogodak za film, inače rađen prema predstavi, istoimenoj drami. Da bi bilo još zanimljivije, osim imena sa svojim filmskim likom Hopkins dijeli i datum rođenja, što i ne čudi ako znamo da je redatelj ovu ulogu od samog početka namijenio upravo njemu.
Moć tišine
Koliko je zahtjevan život s demencijom za okolinu, Olivia Colman koja je u nešto manjem fokusu prenijela je besprijekorno. Njezina borba sa samom sobom, ljubav prema ocu, žrtva koju podnosi tjera da suosjećamo i s njom. Cijeli film prisutan je onaj osjećaj podijeljenosti između dvije strane jer suosjećati je lako s obje – s jedne strane imamo stariju osobu koja nam je prirasla srcu, osjećamo njegovu bol i nadamo se da će uhvatiti realnost, dok s druge imamo kćer koja ne može živjeti normalnim životom zbog bolesti bliske osobe, koja i njoj stvara teret.
Osim odnosa oca i kćeri, kroz jedan Anthonyjev scenarij, vidimo i odnos između Anne i njezinog muža. On predstavlja treću stranu, koja također pati jer cijela situacija unosi u njihov privatni život, stavljajući još veći pritisak na kćer koja čini sve da pomogne vlastitom ocu, a pritom gubi svoj život. Realno jednostavna situacija koju je moguće zamisliti u stvarnom životu, bila ona samo plod mašte dementnog starca ili ne.
Cijela jačina filma i surova realnost iskazana je u posljednjoj sceni koja je toliko moćna i pokazuje da nije potrebno imati patetičnu glazbu da bi stvorili ozračje koje će izraziti svu bol, nemoć, izgubljenost i tugu koju nosi stanje demencije. Hopkinsova emocija toliko je realna da je samo potvrdila status koji ima u svijetu glume, no hoće li biti dovoljna za još jedan Oscar u kolekciji, saznat će se na do sad najneuobičajnijoj 93. dodjeli.
https://www.youtube.com/watch?v=4TZb7YfK-JI
