Dvadesetdvogodišnja Paula Novina rođena je s dijagnozom cerebralne paralize - spastične dipareze. Njezini su je roditelji u potrazi za oblikom rehabilitacije upisali na plivanje u Plivački klub Natator kad je imala svega pet mjeseci. Od tada se bavi plivanjem, a sudjelovala je na paraolimpijskim igrama u Tokiju 2020. i Parizu 2024., brojnim svjetskim i europskim prvenstvima. Paula danas ima impresivnu plivačku karijeru s brojnim uspjesima, medaljama i nagradama.
S plivanjem si zbog zdravstvenih razloga krenula kao beba. Ne možeš se sjećati svojih početaka, ali sigurno su ti roditelji pričali kako je sve počelo.
S obzirom na to da sam krenula već s pet mjeseci zbog svoje dijagnoze naravno da se ne sjećam tog razdoblja, znam samo po pričama, ali kada sam baš postala potpuno svjesna odlazaka na treninge i da je to nešto čime se ja bavim, što je sve moj sport, je bilo oko prvog razreda osnovne škole, s nekih šest ili sedam godina. Tu negdje postaješ svjestan svega i tada sam shvatila: Aha, ja sad idem na treninge, treniram plivanje i to je nešto čime se ja bavim, što je moj izbor jednako kao što netko trenira nogomet ili neki drugi sport.
Doma sam imala veliku podršku jer su me roditelji svaki dan vozili u Zagreb s obzirom na to da smo mi iz Ivanić-Grada, a ja sam tada bila jako malena, bila sam ovisna o njima. Svaki dan su me vozili na treninge, ja bih došla iz škole ili završila obaveze koje sam imala i odmah sjela u auto i krenula na trening u Zagreb.
Plivanje je težak, ali i sport koji je izuzetan za zdravlje. Što je specifično u plivanju kod osoba s invaliditetom?
Plivanje je izrazito težak fizički sport, mislim da ga dan danas dosta podcjenjuju, ne samo ljudi nego i cijeli sustav jer zna se, plivači zarađuju dosta manje nego u nekim drugim sportovima, ali nadam se da će i to napredovati. A ono što je specifično u sportu osoba s invaliditetom je to da sportaši, ovisno o svojim invaliditetima, svoje vježbe moraju prilagođavati.
Kilometraža je nešto manja jer ne stignemo otplivati sve onako kako stižu ostali sportaši, ali je u principu to to, intenziteti i zahtjevi su jednaki, samo evo, zahtjeva se ta prilagodba vezana za vježbe i tehniku s obzirom na invaliditet koji plivač/plivačica ima, ali da ima nekih drugih razlika povrh toga, rekla bih da nema.
Koji su tvoji životni prioriteti, spada li i plivanje u njih?
Trenutačno mogu reći plivanje, to je očekivan odgovor i to je tako. To je nešto od čega živim i nešto što prije svega volim raditi, u čemu se vidim. To bih stavila kao prvi prioritet, a nakon toga je jednostavno, osigurati si normalan život, znači ne ovisiti ni o kome drugome nego samo o sebi, postavljati dobar primjer, biti tu za ljude koji su oko mene, kojima mogu pomoći na bilo koji način. Dakle moji prioriteti su plivanje i osobna izgradnja na što bolji, humaniji i suosjećajniji način.
Što misliš što je u plivanju važnije, talent ili upornost? Ima li genetika neku ulogu?
Talent i genetika, naravno, u plivanju imaju ulogu kao sigurno i u svakom sportu, to je znanstveno dokazano, to nisu nikakve floskule. Naravno da postoje genetske predispozicije. Svi znamo za Michaela Phelpsa, znamo koliko je visok i da na tu visinu ima i duže ruke. Genetski je dobro građen i iskoristio je svoj potpuni potencijal. Sve je to istina, ali genetiku i talent ne možeš monetizirati ako nema upornosti.
Možeš imati sav talent i genetiku svijeta, to ti na širem planu na najjačim natjecanjima u vrhunskom sportu neće ništa značiti ako nemaš upornost. Puno stvari tu igra ulogu, ali će za mene disciplina i upornost uvijek biti broj jedan jer "rad uvijek pobjeđuje, ako talent ne radi dovoljno", tako da, ako mene pitate to je istina, a ne samo citat.
Kako izgleda zajedništvo na bazenu, jeste li si međusobno konkurencija?
Moja plivačka ekipa je moja druga obitelj i zasigurno to mogu reći. Kao prvo, plivanje me kao sport odgojilo i od mene izgradilo osobu sigurnu u sebe i svoje potencijale, ali me isto tako odgojila i moja ekipa, ljudi oko mene. Oni me podižu kada mi nije dobro, kada mi je teže. Oni su tu u bilo kojoj situaciji. U komunikaciji smo i van bazena, to je veza koja ide puno dalje od nazovimo to tako suigrača. To jesmo li si konkurencija, jesmo sigurno. Tu ima puno različitih invaliditeta te je to ono što te dodano gura, to je zdrava konkurencija. Tako da konkurencija si jesmo na treningu i natjecanju kada za to dođe vrijeme, ali smo prije toga prijatelji i obitelj.
Kako izgledaju tvoji treninzi?
Moji treninzi izgledaju zahtjevno, kako koji naravno. Po treningu uglavnom plivam po četiri do šest kilometara, ovisi što radimo i koji je cilj treninga, u kojem dijelu ciklusa treninga smo, koje je iduće veliko natjecanje i slično. Tim dijelom posla se ne bavim ja već moj trener u kojeg ja imam apsolutno povjerenja. Uključena naravno jesam u proces, postavljam pitanja, jer i sama studiram na Kineziološkom fakultetu pa je to, kako ja to volim reći, dio moje prakse jer učim i na sebi. Sve ovisi, ponekad plivam šest kilometara gore-dolje, ponekad ima puno sprinteva, jak intenzitet gdje puls ide i preko 200 otkucaja. Ima stvarno svega, ali poanta svakog treninga je pojaviti se i dati svoj maksimum u tom trenutku i da na kraju rezultat bude napredak.
Čega si se sve tijekom života, a posebno u djetinjstvu morala odreći zbog plivanja?
Jako puno toga, ali je možda umjesto odricati, bolje reći ulagati. Istina je da mi je ponekad bilo teško, ali mi je isto tako ono uloženo bilo i vraćeno. Ono što sam morala preskočiti je dosta obiteljskih okupljanja, što mi je dosta teško padalo. Nisam imala niti puno vremena za igru, svaki dan sam trenirala u Zagrebu što bi bio put od 40 minuta od Ivanića do Zagreba. Koliko god ti to oduzme druženja toliko ti i vrati onih s ekipom na bazenu. Dakle druženja, prehrana, rođendani, vjenčanja, putovanja, godišnji odmori. Ne sjećam se kada sam zadnji put bila na godišnjem odmoru s obitelji jer bi u tom periodu imali natjecanja ili pripreme. To su neke stvari koje sam, ja ću reći, morala uložiti da bih postigla ono što danas jesam.
Sudjelovala si na četiri Svjetska prvenstva, prošle si godine osvojila broncu na Europskom prvenstvu, sudjelovala si i na paraolimpijskim igrama u Tokiju 2020. i Parizu 2024. Samo to izgovoriti je veličanstveno. Kakav je tebi osjećaj kad se o tomu govori?
To su pomiješani osjećaji jer jesna dio mene govori "wow! Ne mogu vjerovati da je to moj život, moja realnost", a s druge stane to je i očekivano jer je to nešto za što sam ja svaki dan svoga života radila, ono u što sam ja ulagala. Tako da ne mogu reći da je neočekivano, ali mogu reći da sam izrazito ponosna i zahvalna dragome Bogu na svemu i da želim na tome graditi karijeru.
Kakav je bio osjećaj sudjelovati na paraolimpijskim igrama i to još kao najmlađa hrvatska predstavnica?
Bila sam jako ponosna, netko bi možda rekao da je bilo opterećujuće, ali je meni bilo jako jednostavno. Ja sam tamo bila najmlađa, nitko od mene ništa nije očekivao. Ja sam tamo došla kao dijete koje je ispunilo svoj cilj, koje je otišlo na paraolimpijske igre i puno ranije nego što je to očekivano. U Tokiju sam bila kao dijete u tvornici igračaka. Osjećala sam se ponosno što sam dio reprezentacije, tog puta i paraolimpijskih igara.
"Ne dopusti da tvoj najveći neprijatelj bude između tvoja dva uha", tvoj je citat koji nosi važnu poruku. Kako se ti zapravo nosiš s izazovima u karijeri?
Ja znam da moji snovi od mene zahtijevaju puno, u bazenu, van bazena, da neće biti jednostavno, da ću puno puta ne uspjeti napraviti nešto, da ću puno puta udariti u zid, ali i da je to sve dio koji se mora dogoditi jer da nije svi bi to radili. Svaki izazov koji je preda mnom kroz vjeru i samopouzdanje rješavam jer ne vjerujem da bi Bog pred mene stavio bilo kakav izazov koji ja ne mogu riješiti, a koji je jako bitan za moj razvitak, kako sportski, tako i osobni.
Ja sve izazove vidim kao must happen, kao nešto kroz što mogu proći i nešto što je s razlogom tu. Taj mi je citat jako drag jer smatram da je to ono što danas veliku većinu ljudi zaustavlja prema većim stvarima i višim rezultatima te da dosta nedostaje samopouzdanja i inata te onog momenta "samo me gledaj". Smatram da ako svi idu protiv tebe i da ako je nešto baš teško da si upravo ti ta varijabla koja mora biti tu za sebe i ne zaustavljati se ni u čemu.
Koja bi bila tvoja najvažnija poruka za mlade sportaše i parasportaše?
Da rade, da se trude te da je sve moguće ako ulažeš dovoljno. Da ih ne bude strah neuspjeha jer neuspjeha ima i uvijek će biti. Ja sam odradila više loših utrka nego onih koje sam odradila dobro, ali se na kraju pamte samo one dobre jer one najviše govore, a iz ovih sam lošijih najviše izvukla da bi na kraju bilo posljedično i ovih dobrih. Svaki neuspjeh treba shvatiti kao priliku za učenje, a ne kao nešto što te okarakterizira kao nekompetentnog ili manje vrijednog nego upravo suprotno. Ne treba se bojati pogriješiti ni neuspjeha i treba samo jako puno raditi. Bilo sport ili škola ili nešto treće, rad, disciplina i strpljenje su recept za uspjeh.
