Do prije nekoliko mjeseci na spomen riječi "indigo" mislilo se na modro bojilo koje se upotrebljava u tekstilnoj industriji za bojenje i tisak. Danas pak "indigo" označava generaciju ljudi rođenih između 1988. i 1998. godine. Novo je značenje ovoj riječi donio film "Indigo Kristal" koji je, nakon "Tome" i "Južnoga vetra", iz Srbije stigao u Hrvatsku. Uspješna zagrebačka premijera u travnju pokazala je da će to biti film koji će se još neko vrijeme pratiti u Hrvatskoj, a iz prvih redova moći će ga pratiti i posjetitelji Pulskog Filmskog Festivala jer se "Indigo Kristal" prikazaje na ovogodišnjem 70. izdanju festivala koje večeras otvara svoja vrata.
Film je to Luke Mihailovića koji je prikazao neprolaznost društvenog problema s kojim se svaka generacija, bez obzira na odmak vremena, suočava. Osim toga riječ je o još jednom filmu iz Srbije koji je bio popraćen u Hrvatskoj i koji je, kao i mnogi drugi, izazvao pozitivne reakcije.
Veća produkcijska moć susjeda
Drugi nastavak "Južnoga vetra" zaživio je u kinima 2021. godine i doživio svoj puni sjaj obarajući razne rekorde. "Južni vetar: Ubrzanje" u samo nekoliko dana od zagrebačke premijere pogledalo je 46.263 gledatelja. Tako je u prvom vikendu prikazivanja film ostvario najbolje otvaranje domaćeg i regionalnog filma svih vremena u Hrvatskoj. Time su s trona skinuli hrvatski hit iz 2013. godine, "Svećenikovu djecu", gdje je rekord otvaranja bio 33.759 gledatelja. U nešto manje od dva mjeseca film "Južni vetar" pogledalo je 113.000 ljudi, a u kinima u regiji taj broj premašuje 800.000 gledatelja čime je film dobio status najgledanijeg srpskog blockbustera.
"Nedavno sam gledala opet film ‘Balkanski špijun‘ i on je baš remek djelo, a od novijih mi je dobar ‘Južni vjetar‘. On nema neku preveliku umjetničku vrijednost, ali mislim da je super komercijalan film za širu masu i koji ima svoju svrhu, a to je zabaviti", rekla je glumica Klara Rihtar.
Srbija neopterećena nacionalnim značajem filma
Očito su srpski filmovi ti koji zabavljaju mase, ali je li to jedini razlog zašto tako dobro prolaze na tržištu kod nas?
"Čini mi se da generalno Hrvati imaju dojam da Srbi uvijek proizvode nešto novo, uzbudljivo, da im je tržište ‘luđe‘ od našeg, to jest da je raznolikije", objasnila je Rihtar.
S njom se slaže i glumica Kaja Šišmanović koja je kazala da srpski film želi zabaviti, emotivno angažirati, šokirati, pobuditi u gledatelju nešto univerzalno svojstveno svim ljudima.
"Srpsko tržište proizvodi više filmova, srpska publika gleda srpski film, rade žanrovske filmove, komercijalne, postoji privatan novac koji se ulaže u proizvodnju, mnogo mladih autora izbacuje dugometražne filmove, tematski su neopterećeni ‘nacionalnim značajem‘... Sve se to za hrvatski film ne može reći, dapače, hrvatsko filmsko tržište je daleko manje, tromije i manje uzbudljivo", istaknula je Šišmanović neke od kvaliteta srpskoga tržišta.
Pavle Mensur, glumac iz filma "Indigo Kristal", rekao je da je snaga njihova tržišta vezana s produkcijom i načinom na koji se filmovi plasiraju. Mensur misli da nije riječ o kvaliteti, već o marketingu koji je, u ovom slučaju, na nekom višem nivou u Srbiji.
Za koga se rade filmovi – publiku ili festivale?
"Mislim da smo mi u poslednjih nekoliko godina, kada je ‘Južni vetar‘ probudio kino na neki drugi način, da je u tom nekom razdoblju produkcijska moć filma i televizije nekako skočila. Mislim da mi samo trenutno bolje plasiramo to u nekom komercijalnom smislu", rekao je Mensur.
Rihtar također smatra da je u Srbiji marketing puno bolji od hrvatskoga. Čim krene snimanje, objašnjavala je, već kreće oglašavanje na društvenim mrežama i na portalima. Dodala je da hrvatski film gotovo pa i nema PR. Rihtar ih po tom pitanju smatra puno modernijim.
"Mislim da čak i glazba ima tu dosta velik utjecaj, pogotovo u filmovima za mlade. Recimo Srbija u ‘Južnom vetru‘ koristi svoju komercijalnu glazbu koja je jako popularna i u Hrvatskoj i to je nešto što je odmah privuklo mlađu publiku da ode u kino", komentirala je te dodala da ulogu igraju i turneje na kojima promoviraju filmove tako što ekipa filma s glavnim glumcima dolazi na projekcije, fotka se i daje intervjue.
"Mi imamo izvrsnih filmova snimljenih u posljednjih par godina koji su imali ogromne uspjehe vani samo što nisu ni blizu toliko dobro oglašavani kao njihovi", kazala je Rihtar.
I Šišmanović smatra da je velika prednost Srbije to što filmovi, između ostaloga, služe zaradi. Hrvati, kazala je, misle da je dovoljno državnim novcem financirati proizvodnju i onda ne postići nikakav komercijalni uspjeh. Dodala je da Srbi rade filmove za publiku, a Hrvati za festivale, zato njima bolje ide.
Umjetničko dokazivanje i manjak komercijalizacije
"Čini mi se da je Hrvate sram toga da filmovi zarade, kao da su više umjetnički ili kulturno vrijedni ili neko slično glupo viđenje. Srpski su filmovi za publiku, bilo koju, u bilo kojoj zemlji, a hrvatski su za nekakve selektore i šačicu ljudi koji prate tu scenu iz mazohističkih razloga", objasnila je Šišmanović.
Hrvatski filmovi, rekla je, kao da ne mare za gledatelja – svrha su sami sebi ili nekom "umjetničkom" dokazivanju ili komentaru toga kako je u hrvatskoj život težak i dosadan. Također smatra da je srpska filmska gluma daleko gledljivija nego hrvatska te da to gledatelji prepoznaju pa je i to jedna velika stavka koja odbija publiku od hrvatskog filma.
Šišmanović je igrala u filmu "Stric" koji je izašao prošle godine, a film je to koji su Mihailović, Mensur i Miloš Petrović, istaknuli kao zadnji hrvatski film koji je dobro prošao u Srbiji i koji je bio dosta zapažen. Mensur je još istaknuo film "Ustav Republike Hrvatske" kao jedan od dobrih, a Mihailović je izdvojio film "ZG80" u kojem mu se posebno svidjela gluma Renea Bitorajca.
Mihailović smatra da bez regionalnoga tržišta, odnosno toga da Hrvati gledaju srpske filmove i obrnuto, ne možemo funkcionirati jer smo zapravo male sredine i ako se zadržimo samo u svojoj sredini, možemo napraviti samo mali utjecaj.
Umjetnost i granice
"Iz doba Jugoslavije kada nam je kinematografija bila najjača i moglo je da bude tako zato što je to bio prvo jedan ogroman geografski prostor, a drugo je to što je imao mnogo kulturnih centara. Tada ste imali jednu Ljubljanu, jedan Zagreb, jedan Split, jedno Skoplje, jedno Sarajevo, jedan Beograd, jedan Novi Sad i to je mnogo centara. Vi sad ako se u svakoj državi svedete na grad ili dva, tri, u nekom najboljem slučaju četiri, jako mali utjecaj možete da napravite i onda samim time mislim da ne možemo da ne funkcionišemo tako", objasnio je Mihailović.
"Meni je apsolutno logično da se kod vas gledaju naši filmovi i kod nas vaši filmovi", rekao je Petrović te dodao da je uočio više hrvatskih serija na televiziji, nego hrvatskih filmova u njihovim kinima.
"Mislim da iako granice države postoje, u umjetnosti ne postoje. Pogotovo ako je isto govorno područje", zaključio je Petrović.
