Često pogrešna i lažna vjerovanja znaju utjerati strah u kosti, narodna su vjerovanja posvuda pa tako i u kazalištu. Macbethova kletva i proklete opere, fantomsko svjetlo i nesretne kazališne boje samo su neka od praznovjerja u koje vjeruju kazalištarci.
Najpoznatije je kazališno praznovjerje o drami "Macbeth", Williama Shakespeara, čije se ime u kazalištu ne smije izgovoriti. U zamjenu za riječ Macbeth, koristi se izraz "škotski komad". Ova je kazališna praksa poznata u cijelom svijetu jer su gotovo svi sigurni da, izgovaranje riječi Macbeth u zgradi kazališta ili prostoru gdje se odigrava predstava, donosi nesreću.
Ni Pavarotti nije otporan na praznovjerja
Odnose živote, donose nesreću i dvije opere koje se smatraju ukletima – "Moć sudbine", Giuseppea Verdija te "Tristan i Izolda", Richarda Wagnera. Umirali su izvođači naslovnih uloga i dirigenti te zbog toga i sam Luciano Pavarotti nikada nije htio zapjevati u prokletoj Verdijevoj operi.
Praznovjerje koje je također dosta popularno među kazalištarcima jest fantomsko svjetlo. Postoje dva tumačenja ovoga praznovjerja. Jedni smatraju da je fantomsko svjetlo upaljeno kako bi duhovi preko noći mogli imati svoje izvedbe te onda ne bi sabotirali prave, dok drugi vjeruju da je fantomsko svjetlo tu kako bi rastjeralo duhove.
Više objašnjenja, jedno praznovjerje veže se i uz kazališne boje koje se smatraju nesretnima. Zbog njezine skupoće, producenti su plavu boju proglasili nesretnom, no bogata konkurencija govorila je kako siva boja, jednako skupa, može neutralizirati prokletstvo. Stoga se lako moglo znati koje kazalište kako financijski stoji.
Zelenim kostimom u smrt
U Španjolskoj i Francuskoj nesretnom se bojom smatrala zelena zato što je Moliere netom prije smrti zaigrao u zelenom kostimu igrajući Argana u vlastitom komadu "Umišljeni bolesnik". Zelena je također bila nepopularna i u Engleskoj zato što su glumci bili manje vidljivi u zelenim kostimima jer je vapno osvjetljavalo scenu u nijansama te boje.
U Italiji i našim krajevima kazalištarci bježe od ljubičaste, koja se smatra bojom smrti. Razlog tomu je što su mnogi glumci tijekom korizme, kada svećenstvo nosi ljubičastu boju, gladovali jer je kazališne izvedbe u korizmi bilo zabranjeno održavati.
Sami biramo ono u što ćemo vjerovati, ali nikad ne škodi biti na oprezu. Jedno je sigurno, kazalište će - vjerovali u praznovjerja ili ne - uvijek imati tu misterioznu čar koja se riječima ne može opisati, već samo ulaskom u zgradu kazališta doživjeti.
