Dok iz udobnosti vlastitog dnevnog boravka u Malom Lošinju pišem ovaj članak, ne mogu se oteti dojmu da sam prije mjesec dana bio u Italiji, točnije u Firenci, gdje sam trebao provesti semestar na razmjeni Erasmus. Kad su zatvorena sveučilišta diljem Italije, samo tjedan dana nakon što je počela nastava, mislili smo da je riječ o ishitrenoj i nepotrebnoj odluci. Kako li smo samo mislili pogrešno!
U 20 sati svijet bi stao
Svakodnevni se život nakon te odluke promijenio naglavačke. Italija je ubrzo otišla u potpuni
lockdown iz kojeg do danas nije izašla. Ljudi su izlazili samo kako bi se u prodavaonici opskrbili najosnovnijim namirnicama, a ulice su bile potpuno prazne. Firenca je, kao i ostala urbana središta u Italiji, postala grad duhova. Unutar četiri zida svatko je imao neke svoje rutine, ali u 20 sati svijet bi stao.
Cijela Italija uključila bi televizore i prebacila na program
Rai Uno, s nestrpljenjem očekujući središnji dnevnik (TG1). Nadali smo se valjda da ćemo čuti neke lijepe vijesti, pozitivne brojeve, da će nas izvijestiti kako je agoniji zvanoj korona došao kraj. Ali podsvjesno smo znali da neće biti tako.
Foto: MARKO DIMIC/PIXSELL
Većina studenata na programu Erasmus napustila je Italiju i Firencu te se vratila u svoje države. Švicarski student Vincent Dousse sa Sveučilišta u Lausanni odlučio je ostati jer, kako je rekao: "stanje u Švicarskoj nije ništa bolje, a isto tako, nadam se da će se okolnosti u svibnju ili lipnju poboljšati te da ću moći uživati u ljepotama Firence, a tko zna što nam budućnost donosi". Italija će se iz ovog teškog stanja izvući jer talijanski duh možda jest nepokolebljiv (o čemu, npr., svjedoče snimke pjevanja s balkona), ali teško da će išta više biti kao prije.
Europski nulti pacijent
Prva europska žrtva pandemije koronavirusa neupitno je bila Italija. Način na koji su pogođeni stanovnici Apeninskog poluotoka teško da je itko mogao zamisliti. Virus se proširio toliko brzom da je svaka reakcija talijanskih vlasti djelovala zakasnjelo. Ipak, teško je talijansku vladu okriviti za okolnosti u kojima se pronašao
Bel Paese. Dapače, čini se da bi Italiju zahvatila daleko gora sudbina da joj na čelu nije bio smiren i nadasve trezven premijer Giuseppe Conte.
Ne možemo reći da je sve držao pod nadzorom jer bi to bilo neozbiljno i neodgovorno prema obiteljima onih koji su od ovog groznog virusa izgubili svoje najmilije, ali istina je da su mjere koje je poduzela vlada usporile nekontrolirano širenje virusa.
Dovoljno je pitati se kakva bi bila reakcija vlade da joj je na čelu bio netko poput Berlusconija, Salvinija ili Renzija.
Talijanska je specifičnost u tome da je 40 posto zaraženih i čak 55 posto umrlih u samo jednoj talijanskoj regiji - Lombardiji. Ta je regija žila kucavica talijanskog gospodarstva, jedna od najbogatijih regija za koju se često upotrebljavala floskula da samostalno "hrani" talijanski jug.
EU pao na ispitu solidarnosti?
Ono što se ne smije zaboraviti jest da je Italija od spočetka prepuštena sama sebi, iako je bilo potpuno jasno da nema ni financijske ni ljudske resurse da podnese takav teret. Europska se unija potpuno oglušila na očajničke vapaje s Apenina te je od problema okrenula glavu. Ostale su države također odlučile ignorirati "damu u nevolji", te su se učahurile u svoje nacionalne ljuske, ne mareći pritom za koncept europske solidarnosti ili za budućnost Europske unije, koju su tako potencijalno ugrozili.
Zemlje nisu na vrijeme shvatile da se protiv ovog možemo boriti samo zajedno, kao Unija. To je bilo štetno i moglo se izbjeći. Danas se Europa okreće Italiji, izjavila je početkom travnja Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije
Najveći je paradoks da se pravodobnim djelovanjem i solidarnom reakcijom država članica i institucija EU-a prema Italiji širenje virusa moglo znatno usporiti što bi ostalim državama dalo više vremena da se adekvatno pripreme za nadolazeću opasnost. Gledanjem na svoje nacionalne interese države članice ugrozile su, zapravo, same sebe. Najbolji je primjer Francuska koja je u početku bila protivnik pomaganja Italiji, što joj se vratilo kao bumerang u broju oboljelih i preminulih, te su sada jedni od najglasnijih zagovornika zajedničkog fonda solidarnosti u Europskoj uniji.
Da je Unija zakazala, potvrdila je i Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije, svalivši doduše krivnju na zemlje članic,e čime je kao Pilat, valjda u duhu Uskrsa, odlučila oprati ruke.
"Zemlje nisu na vrijeme shvatile da se protiv toga možemo boriti samo zajedno, kao Unija. To je bilo štetno i moglo se izbjeći. Danas se Europa okreće Italiji", izjavila je početkom travnja. Europska je unija osnovana na temeljima solidarnosti i suradnje, vrijednosti koje je potpuno zanemarila prepuštanjem Italije na milost i nemilost virusu.
Posljednja brana
Mnogi su se u uvjetima globalne pandemije odlučili okomiti na talijanski zdravstveni sustav, nazvavši ga neadekvatnim i neučinkovitim. Istina je potpuno drukčija. Talijanski zdravstveni sustav vjerojatno je najpozitivniji čimbenik u ovim okolnostima. Dovoljno je napraviti komparaciju sa zdravstvenim sustavom u SAD-u i pogledati stravične slike iz New Yorka, New Orleansa ili Detroita.
I Hrvatska svojim primjerom može posvjedočiti koliko je dobro imati sustav javnog zdravstva jer u suprotnom slijedi kaos.
Priče koje svakodnevno dolaze do nas iz SAD-a govore tome u prilog. Da ne bude zabune, talijanski je zdravstveni sustav daleko od idealnoga te su ga godine neodgovornog upravljanja brojnih talijanskih vlada unazadile, ali je i takav brana potpunom kolapsu, koji je Italija, čini se, ipak izbjegla.
