Kao što smo već pisali, minimalna studentska satnica ponovno raste te će od sljedeće godine iznosit 6,56 eura po satu radnim danima te 9,84 eura za rad nedjeljom, praznicima i noću. Na papiru, to zvuči kao dobra vijest, ali u praksi mnogima stvara nove probleme. Dok satnice rastu, porezni limiti ostaju isti, pa će studenti granicu do koje smiju raditi doseći brže nego ikad prije.
Satnica raste, ali problemi ostaju
Prema važećim propisima, student može godišnje zaraditi do 3600 eura ako želi da roditelj i dalje ima pravo na poreznu olakšicu. Ako tu granicu prijeđe, roditelj gubi to pravo, a student mora prijaviti poreznu obvezu. Uz to, ako student zaradi više od 10.800 eura godišnje, ta se zarada dodatno oporezuje.
To znači da će studenti granicu doseći još brže nego prije iako rade jednako ili čak manje. Upravo ta neusklađenost stvara studentski paradoks. Veće satnice potiču rad, ali istodobno ograničavaju koliko student uistinu može raditi bez gubitka poreznih olakšica.
"Radila sam cijelo ljeto i preko godine u knjižari, kad su mi rekli da sam prešla limit, bila sam šokirana; zapravo nisam ni znala da se to može dogoditi. Sad više ne mogu raditi preko studentskog ugovora jer bi moji roditelji izgubili olakšicu", kaže Lana, studentica treće godine Filozofskog fakulteta.
Sličan problem imao je i Mateo, student Veterinarskog fakulteta, koji je odlučio preduhitriti situaciju.
"Drago mi je što je satnica porasla, ali sam roditeljima rekao da me maknu s porezne kartice. Ne želim stalno brojati sate i strahovati da ne pređem limit", objašnjava Mateo.
Prema podacima Porezne uprave, broj onih koji premašuju limit svake godine raste. Prošle godine više od 30 tisuća studenata zaradilo je više od 3600 eura, a 747 i iznad 10.800 eura. Ove godine, do početka studenog, tu je granicu već prešlo gotovo 29 tisuća mladih.
Zbog ograničenja raste rad ‘na crno‘
No, ograničenja ne potiču samo frustraciju, već i sive zone studentskog rada. Sve više studenata, suočenih s nepromijenjenim poreznim limitima, odlučuje se na alternativne načine zarade kao rad "na crno" ili korištenje tuđeg studentskog ugovora. Takve prakse, iako razumljive iz perspektive preživljavanja, dugoročno štete i studentima i gospodarstvu.
"Poznajem kolege koji rade više od dopuštenog, pa im poslodavci isplaćuju dio zarade ‘na ruke’ ili preko tuđih ugovora. To svima djeluje kao solidno rješenje, ali opet, postoji šansa da nam u tom slučaju ne isplate novac", priznaje Lana.
Takve pojave smanjuju transparentnost tržišta rada, otežavaju praćenje stvarnih studentskih prihoda i umanjuju proračunske prihode od doprinosa i poreza. Uz to, studenti koji rade "na crno" gube prava iz radnog odnosa i riskiraju kazne ako se otkrije neprijavljeni rad.
U konačnici, paradoks studentskog rada prelazi granice osobne financijske brige te postaje pitanje ekonomske održivosti i pravednosti sustava. Dok satnice rastu, a pragovi ostaju zamrznuti, studenti i dalje traže načine da prežive u sustavu koji ih, ironijom, potiče da ga zaobiđu.
