"Mi smo oplemenjivači svjetla, razbijači predrasuda, ljudi kojima je mrak rekao dobro jutro i progledao kroz prste optičke varke, kako bi otvorio put iluziji", ideja je vodilja najstarijeg kazališta slijepih i slabovidnih na svijetu Novi život.
Riječ je, zapravo, o dramskom studiju jer se ne mogu drukčije registrirati, ali sami se usuđuju zvati Kazalište slijepih i slabovidnih Novi život. Odigrali su više od 3500 predstava i oko 110 premijera. Ozbiljno se bave kazališnom umjetnošću pa aktivno sudjeluju u javnom i kulturnom životu. Mnogi se pitaju kako slijepi glumci čitaju tekst i kako dolaze do finalnog produkta - predstave.
Nema ustupaka jer smo slijepi
Glumac i ravnatelj kazališta, Vojin Perić, objasnio je da svaki tekst koji skeniraju bude na brajici te dodao da ima brajični redak i sve što mu netko pošalje elektronski može istoga trenutka čitati. Kazao je da su im potrebna oko dva mjeseca, uz svakodnevne probe, da bi stvorili predstavu. Nakon čitaćih proba dolazi svladavanje scenskoga prostora.
"Svladavanje mizanscena je rutina", komentirao je te dodao kako je igrajući Harmsa morao trčati po cijeloj dvorani pa čak i izaći iz zgrade i obići je kako bi ponovno došao na ulaz.
"Nema ustupaka zato što su glumci slijepe ili slabovidne osobe, radimo sve ono što se zahtjeva od glumaca koji vide", naglasio je.
On je na sceni već 42 godine, nema završenu Akademiju jer kada ju je htio upisati, tada nisu primali osobe koje ne vide. Ni danas situacija nije bolja.
"Danas slijepe osobe formalno mogu upisati Akademiju, ali nije se nikada dogodilo pa to za mene znači da ne mogu", komentirao je glumac kao jednu od bolnih točaka inkluzije.
Dječja publika je najiskrenija
Iako je bez akademije ostao bez "titule" profesionalnog glumca, to ga nije spriječilo od namjere da se bavi onim što voli. Prošao je kroz mnoge škole scenskoga govora i pokreta, a osim glumom bavi se i pisanjem predstava.
"Kada uronim u predstavu, tada znam da je to moj habitus", rekao je opisujući glumu kao istinski događaj u kojem se preuzimaju različiti identiteti, a kazalište kao tvornicu iluzije.
Objasnio je kako su djeca najiskrenija publika s najmanje predrasuda jer je djeci svejedno jesu li glumci slijepi ili slabovidni ili nisu niti jedno od toga. Odrasli su pak, nadovezao se Perić, puni predrasuda jer im je glavno pitanje hoće li ili neće glumac pasti sa scene.
"Kažu inkluzija je uključivanje, a ja ih pitam tko nas je isključio i iz čega pa je sad on human i uključuje me, a zapravo ne zna da je on vlasnik predrasuda i da je to njegova greška", istaknuo je glumac.
