Foto: Nina Đurđević

Ovogodišnja povorka ponosa, koja se trebala održati u lipnju, zbog pandemije koronavirusa prebačena je na 19. rujna. Iako zadnjih godina nije bilo incidenata, put mirnog hoda ulicama nije uvijek izgledao tako.

Prvi Zagreb Pride održan je 2002. i obilježio ga je niz fizičkih napada na sudionike Povorke ponosa, koji su bili okruženi velikim kordonom interventne policije i željeznim ogradama na Zrinjevcu. U jednom trenutku na sudionike Pridea bačen je i suzavac, a tisuće protivnika Pridea okupile su se kod vanjske strane željezne ograde kako bi dobacivali i vrijeđali sudionike povorke. Kad je Pride završen, napadači su satima nakon toga po gradu progonili sudionike Pridea te ih fizički napadali i cipelarili.

Vlada treba zauzeti jasan stav

Bez obzira što se naizgled vidi poboljšanje na povorkama, položaj LGBTIQ osoba u Hrvatskoj i dalje nije ravnopravan. Jedan od načina edukacije o rodnim identitetima mogao se vidjeti na 14. Vox Feminae Festivalu. Između desetak kratkometražnih i dugometražnih dokumentarnih te igranih filmova, festivalski žiri kojeg čine članovi i članice K-zone te publika, odabrali su film “FilmmakErs”, redateljice Julie Gayet i Mathieu Busson.

Žiri je naveo da se film izdvaja od srodnih filmova zbog lakoće i protočnosti kojom obrađuje teme, uz dobru dozu humora i opuštenosti protagonistica pred kamerama. Uz to, ovogodišnji festivali upotpunio je dokumentarni film “Ja bi da to imam doma”, redateljice Ane Opalić i Noaha Kraljevića, ujedno i protagonista filma.

“Potreban je kontinuiran rad u svrhu podizanja svijesti i znanja javnosti o LGBTIQ pravima i to nije samo posao za organizacije civilnog društva, nego za vlast koja treba jasno osuditi diskriminaciju i nasilje protiv LGBTIQ osoba. Zadatak vlade je da osigura ista prava za sve građane i građanke te da zauzme jasan stav protiv homofobije i transfobije u društvu”, ukazuje Noah.

Ovogodišnji rezultati istraživanja Zagreb Pridea o iskustvu diskriminacije, zločina iz mržnje i nasilja prema LGBTIQ osobama u Hrvatskoj pokazuju da je visokih 64 posto ispitanika doživljelo verbalno zlostavljanje. Iza toga slijede i neželjeni seksualni prijedlozi, neželjeno diranje i prijetnje fizičkim nasiljem te praćenje, uhođenje i/ili zastrašivanje.

Foto: Privatna arhiva

“Prema iskustvima koje sam imala priliku čuti u razgovoru s protagonistima i zajednicom, nasilje se ne prijavljuje iz više razloga. Najčešće je u pitanju nepovjerenje u pravosuđe, odnosno strah da će cijeli proces trajati predugo, dodatno istraumatizirati žrtvu te potencijalno rezultirati minimalnom kaznom za počinitelje. Ako je riječ o nasilju ili diskriminaciji na radnom mjestu, najčešće je to strah od gubitka posla i dodatne stigmatizacije od strane ostalih zaposlenika i nadređenih. Problem je i što se osobe boje da neće dobiti podršku svojih prijatelja i obitelji u čitavom procesu, pa se velik broj osoba odlučuje na opciju ‘šuti i trpi’, sve do trenutka dok im to ne postane preiscrpljujuće, kada su prisiljeni potražiti novi posao”, pojašnjava Emina Hermann, scenaristica i jedna od protagonistica filma.

Filmu treba široka distribucija

Devet protagonistica i protagonista u filmu govore o vlastitim iskustvima, strahovima i problemima s kojima se još uvijek bore, ne samo oni, već i ostali članovi LGBTIQ zajednice u Hrvatskoj. Jedan od posjetitelja festivala, Ivo Šegota, smatra da je dokumentaran film poput ovog potrebno implementirati i u obrazovne institucije.

“Film je težak, film je zapravo na trenutke potresan, ali baš zato što prikazuje potresna iskustva LGBTIQ zajednice u Hrvatskoj, mislim da je izuzetno potreban. Pripadnici zajednice prečesto šute o nasilju koje doživljavaju, nemaju povjerenja u institucije i zbog toga je film važan kao dokument jednog vremena, kao dokaz užasne homo/bi/trans/interfobije koja izjeda naše društvo. S druge strane, film ostavlja toliko potreban tračak nade, nade da nije sve izgubljeno, nade da možemo drugačije i bolje, nade da ljudi više neće šutjeti, okrenuti drugi obraz, pognuti glave. Nade da unutar LGBTIQ zajednice ima onih koji će dignuti glavu i mijenjati društvo za sebe i one manje hrabre i manje privilegirane. Volio bih da film ide u široku distribuciju, da ne bude samo prikazan unutar zajednice, da dođe u škole i na nacionalne TV kuće”, ukazuje Šegota.

Primjećuje se porast broja autora i autorica koji za svoje filmove biraju LGBT+ teme

Iako je dio festivala prenesen isključivo online, dobar pokazatelj je porast broja dokumentarnih filmova koji se bave ljudskim pravima.

“Digitalizacijom filma došlo je do značajnog porasta dokumentarne filmske produkcije u globalnom kontekstu. Mi na Vox Feminae Festivalu pratimo i prikazujemo recentnu domaću produkciju i tu se definitivno primjećuje porast autora i autorica koji za svoje filmove biraju LGBT+ teme. U kratkometražnim igranim filmovima i dokumentarnim filmovima očit je porast u odnosu na situaciju s početka 2000-tih godina. Super je i što veći festivali, poput ZagrebDox-a i ZFF-a u svom programu redovno uključuju filmska ostvarenja koja obrađuju LGBT+ teme”, ističe Emina.

‘Film me okrenuo naglavačke’

Smiljan, jedan od protagonista filma kaže da je sa svojim pokojnim partnerom cijeli život morao skrivati odnos.

“Ja sam 25 godina živio s čovjekom kojeg sam neizmjerno volio, koji je polovica moga srca, a nikad si nismo mogli priuštiti tu sreću da se na aerodromu zagrlimo i poljubimo kao svi drugi parovi”, ističe Smiljan.

Dokumentarac nikoga nije ostavio ravnodušnim. Posjetitelj Mladen Kožić je doživio film posebno emotivno.

“Film me okrenuo naglavačke. Mislio sam da idem gledati homage preminulim kućnim ljubimcima, a dobio sam otrežnjenje koje me podsjetilo da dok god muškarac dobije šakom u glavu jer je previše ženskast, ili žena jer je previše muškobanjasta, neće biti moguće živjeti. Reducirani život nije život, već imitacija života. A protagonisti filma su face! Odbili su živjeti imitaciju života i zato je Smiljan moj heroj”, ističe Kožić.

Outanje je samo po sebi težak i nekima dug proces, a ljudima koji žive u ruralnim sredinama je mnogo teže napraviti taj korak, nego osobama u glavnom gradu Hrvatske.

“Iako smo i dalje godinama udaljeni od europskih gradova po pitanju ljudskih prava, Zagreb je ipak metropola i ovdje već petnaestak godina postoje udruge i inicijative koje organiziraju Povorke ponosa, radionice, partije i ostale sadržaje za LGBT+ zajednicu. Čak i danas kada je većina informacija o LGBT temama dostupna na internetu i u mainstream medijima, osobe koje odrastaju u manjim gradovima i ruralnim sredinama nemaju jednaku mogućnost uključiti se u svoju zajednicu, upoznati s ostalim LGBT+ identitetima i tako osnažiti. Većina LGBT+ zajednice zapravo će po završetku srednje škole preseliti u Zagreb ili neki drugi veći grad, kako bi mogli slobodnije živjeti svoje živote. Bilo bi lijepo da stvorimo društvo u kojem će svoje autentično ja članovi/ce zajednice moći živjeti i u manjim sredinama”, ukazuje Emina.

Zakone treba unaprijediti

Noah je naveo i neke od ključnih koraka bez kojih neće biti boljitka, osim ako se ne donesu kvalitetni zakoni.

“Ono što je potrebno jest prvo primjenjivati postojeće zakone. Nasilje protiv LGBTIQ osoba nije adekvatno procesuirano i sankcionirano, primjerice većinu zločina iz mržnje tretira se kao prekršaje protiv javnog reda i mira. Zakone zatim treba unaprijediti i izjednačiti prava LGBTIQ osoba u svim segmentima života. Ista prava za udomljavanje i posvajanje djece za istospolne i raznospolne parove, donijeti zakone koji se tiču prava trans i interspolnih osoba uz mogućnost jednostavne procedure za promjenu oznake spola u osobnim dokumentima baziranu na samoodređenju te adekvatnu zdravstvenu zaštitu za trans i interspolne osobe”, zaključuje Noah.

Bez obzira na virus zbog kojeg su projekcije filma uživo bile ograničene na određen broj posjetitelja, trešnjevačku “Šesnaesticu” ispunio je osjećaj zajedništva, osjećaja zbog kojeg borba za ljudska prava ne staje.