Luka Štefanuti 21-godišnji je student Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu koji iako kao i mnogi studenti žonglira različitim obavezama, Lukin fakultet i hobi, međutim nemaju puno toga zajedničkog. Iako voli špilje i terenski rad, Luka je svoj na svome tek kada kao stoji na pozornici ili ispred kamere.
Došao si iz Istre u Zagreb na faks i tu su ti se otvorila vrata filmskog svijeta, međutim ne slučajno, još kao klinac pustio si prve glumačke korijene.
Ljubav prema glumi sam otkrio u osnovnoj školi kada smo pripremali božićnu predstavu u kojoj mi je razrednica dala glavnu ulogu. Eto, od tada uživam u glumi. Dalje se to razvijalo na dramskoj, a nakon pauze u srednjoj, na faksu sam opet odlučio njegovati tu ljubav. Što se tiče Geološkog faksa sviđa mi se da mi je za sada gluma na neki način hobi. Volim svoj faks i želim ga završiti, a oduvijek sam se htio baviti s više stvari istovremeno. Tako da inženjerstvo i gluma, iako na prvu skroz različiti, za mene zapravo ima puno smisla. Volim istražit sve sfere svojih interesa, teško mi je i glupo ostat u jednoj traci, iako možda nije najpametnije i najprofitabilnije.
Koja je bila tvoja prva uloga?
Prva je bila otac pijetao, i iako je bila dječja predstava svejedno mi je bitna jer je otključala u meni nešto što me pokretalo dalje kroz doslovno cijeli život. Nekad razmišljam što da nisam dobio tu glavnu ulogu, bih li se osjećao dovoljno samouvjereno da i dalje istražujem glumu? Nakon toga bio sam u svim predstavama ikad u toj školi i dobio pozitivne reakcije što mi je davalo volju i želju da se bavim glumom, iako tada nisam ni shvaćao što točno gluma je, ali bilo mi je zabavno.
U osnovnoj školi si stvarno bio, takoreći razvučen na sve strane. Osvojio si nagradu Sferica za literarni rad, bio si i glavni lik svakog igrokaza, recitirao na Čakavskom saboru i sudjelovao u Glagoljaškoj akademiji u Roču. Što ti je to iskustvo donijelo, jesi li naučio nešto korisno što i danas primjenjuješ u glumi?
Haha da, bio sam u Roču, bilo je fenomenalno. Bio sam posebno sretan da idem tamo budući da me profa nikad nije slala na Novigradsko proljeće o kojem se uvijek pričalo da je nešto posebno. U Roču sam upoznao masu dobrih ljudi s kojima se čujem i dan danas i koji su mi obilježili jedan period života, tako da mi je to iskustvo jako blisko srcu. "Funny story" – kad sam došao tamo na početku sam htio polaziti umjetničku radionicu, ali na nagovor razrednice završio sam u literarno-dramskoj tako da eto, suđeno je.
I malo po malo, došao si do Zagreba i prvih javnih angažmana, poput onog u reklami za McDonalds, ali i projektima za studente Akademije dramskih umjetnosti?
Kad sam došao u Zagreb na faks, došao sam i s namjerom da se ozbiljno ubacim u taj svijet filma. Najprije sam tražio agencije i krenuo nešto sitno statirati, a onda sam krenuo hvatati "casting calls" i audicije na Facebook grupama za razno razne projekte i tako sam završio na studentskim projektima.
Jedan od tih projekata bila je uloga u kratkom filmu pod nazivom "Izlet" u kojem si bio u ulozi dečka koji dan provodi sa svojim djedom, idu na izlet, a na kraju i zajedno na "party". Kako si se pripremio za tu ulogu?
Ah, to mi je bila prva bitnija uloga u filmu tako da mi je jako draga. Za ulogu smo se pripremali grupno s redateljicom i to dosta oprezno s obzirom na to da se radi o kratkom filmu, što mi se jako svidjelo. Nisam imao neku posebnu pripremu, najteže mi je bilo naći zajednički jezik s glumcem djeda. Do kraja snimanja smo se zbližili, a budući da je to i poanta filma mislim da je na kraju dobro ispalo. Unijeli smo neku čudnu energiju za koju se nadam da će doći do publike.
Kako tvoji kolege s faksa reagiraju na tvoj glumački drugi život, je li im neobično vidjeti te i u toj ulozi?
Moji prijatelji s faksa su mi naravno podrška, a ostali kolege… ako ne spomenem nemaju pojma (smijeh). Ali i ako spomenem bude im zanimljivo i vole čuti, nikad nisam osjetio nelagodu s te strane.
Postoji li nešto što si naučio kroz glumu, a što ti koristi u geološkoj struci, ili obrnuto?
Gluma mi je nešto poput životne filozofije, gdje god da jesam i što god da radim, gluma je uvijek taj medij kroz koji proživljavam stvari, utječe i kako gledam na svijet. Smatram da gluma, osim što mnogo zahtjeva, isto tako daje dobar uvid u ljudsku psihu i nauči staviti osobu u situaciju neke druge individue. To mi pomaže svakodnevno, ne samo u struci. A moja struka za razliku od glume je više definitivna, prirodoslovna je i temeljena na činjenicama tako da me to uzemlji kad me nekad preuzme taj umjetnički duh, gdje sve je i ništa nije. Kamen je uvijek kamen.
Rekao si da ti je gluma zasad hobi i da si zadovoljan s time. Kopka li te ipak negdje da ona postane i nešto više od hobija?
Ne znam, definitivno će uvijek biti tu, održavat ću je živom, samo ne znam u kojoj mjeri. Mislim da još moram istražiti sebe, i još svojih područja interesa, ali da se stvori prilika za neku konkretnu karijeru, naravno da bih je uzeo.
Što bi poručio mladima koji se dvoume u biranju svog puta? Mnogi imaju više interesa i strasti, ali misle da moraju odabrati samo jedno.
Ne morate birati samo jedan put. Zaista možete što god zamislite. Ne postoji ispravan način za život, svatko radi najbolje što zna. Dokle god naučite igrati igru, čuvate se i imate volje, sve vam je na pladnju.
