Strah. Ta riječ u glavnini opisuje zabrinjavajući trend koji se očituje tako da ljudi sve češće ustraju da im mediji zaštite identitet ili da se skriju iza pseudonima. Naime, mnogi građani koji odluče s medijima podijeliti neko svoje negativno iskustvo zahtijevaju od redakcija anonimnost.
Postoje opravdani razlozi kad mediji čuvaju identitet sugovornika, kao što su, primjerice, žrtve zločina, djeca ili povjerljivi izvori informacija. Ali ne zahtijevaju baš svake okolnosti anonimnost.
Ipak, ponekad se čini da rijetko tko u Hrvatskoj danas želi stati iza svog imena i prezimena i upozoriti ga na neku nepravilnost u društvu. Na temelju tih pretpostavki Global je proveo anketu u kojoj je sudjelovalo 90 ispitanika, a koji su odgovarali na pitanja vezana uz tu temu.
Koliko su mladi ‘hrabri‘
U anketi je na pitanja odgovaralo 90 sudionika u rasponu od 16 do 51 godine. Najviše je ispitanika adolescentske dobne skupine. Njih 35,6 posto izjasnilo se 21-godišnjacima te stoga ne čudi da je razina obrazovanja gotovo polovine ispitanika preddiplomski studij. Možemo, dakle, reći da su odgovore oblikovali uglavnom mladi i obrazovani ljudi, što cijeli slučaj čini još više zabrinjavajućim.
Na pitanje vjeruju li medijima 48,9 posto ispitanika odgovorilo je da vjeruju osrednje, a samo 1,1 posto izjasnilo se da potpuno vjeruje medijima. Njih je 2,2 posto reklo da medijima uopće ne vjeruju. Za usporedbu, 6,7 posto ispitanih uopće ne vjeruje policiji, ali je zato postotak onih koji potpuno vjeruju policiji veći. Njih je 4,4 posto, dok onih koji policiji vjeruju osrednje ima 37,8 posto.
U Globalovoj anketi na pitanje "Što mislite da je glavni razlog zbog kojeg ljudi pri davanju izjava za medije žele ostati anonimni?" kao odgovor dominira - strah za sigurnost
Više od polovine ispitanika izjasnilo se da je barem jednom u životu dalo izjavu za medij. Pohvalno je da 94,4 posto njih nije pri tome zahtijevalo anonimnost. Mali postotak onih koji su željeli ostati anonimni objasnili su i zašto.
Kao razlog uglavnom navode strah za vlastitu sigurnost i odbojnost prema eksponiranju u medijima. Ispitanici su također odgovorili na pitanje "Što mislite da je glavni razlog zbog kojeg ljudi pri davanju izjava za medije žele ostati anonimni?", a kao odgovor tu dominira - strah za sigurnost.
Ovo su samo neki od ponuđenih 90 odgovora: "zbog straha od osude", "strah od iskorištavanja izjave", "jer se boje da im se razmišljanja previše razlikuju od ostatka građana", "strah ih je da će netko misliti da su rekli nešto glupo", "strah od posljedica".
I kod zločina neodlučni
Pola ispitanika, njih točno 50 posto, izjavila je da bi prijavila počinjenje kaznenog djela ako bi mu svjedočila, a da im je počinitelj nepoznat. Zabrinjavajuće je da je 42,2 posto ispitanika izjavilo da nije sigurno da bi to učinilo, dok je njih 7,8 posto reklo da kazneno djelo ne bi prijavilo.
Situacija je ponešto drukčija kod pitanja bi li prijavili zločin, a da im je počinitelj poznat. Čak 57,8 posto na to je pitanje odgovorilo s "možda". Samo 35,6 posto izjavilo je da bi to sigurno učinilo. Njih 47,8 posto reklo je da bi, u slučaju da se odluče prijaviti zločin, željelo ostati anonimno, a kao razloge ponovno su navodili strah za sigurnost i dobrobit.
"Biste li pristali na objavu vašeg imena i prezimena u medijima da svjedočite počinjenju nekog kaznenog djela?". Na ovo pitanje čak su 52 ispitanika od njih 90 odgovorila "ne". Njih 30 odgovorilo je "možda", a samo osam ispitanika odgovorilo je "da". Velik postotak ispitanika izjasnio se da bi prijavio zločin čija su žrtva, a u tom slučaju anonimno bi željelo ostati njih 34,4 posto dok 46,7 posto ispitanika nije sigurno bi li dalo svoje podatke.
Vlastita sigurnost prije svega
Kada su mediji u pitanju, 61,1 posto njih nije sigurno bi li dali izjavu o zločinu čija su žrtva i zahtijevali anonimnost. Njih 34,4 posto ispitanika istaknulo je da bi sigurno željeli ostati anonimni, što znači da je najmanji postotak onih koji se ne boje javno progovoriti o problemu čija su bili žrtva. Na posljednje pitanje: "Smatrate li da bi se stanje u državi u određenim područjima popravilo kada bi više ljudi izlazilo u javnost svojim imenom i prezimenom i progovaralo o problemima?" 34 ispitanika odgovorila su "da", a samo dva ispitanika manje odgovorila su "možda". Važno je reći i da su čak 24 ispitanika na ovo pitanje odgovorila "ne".
Je li moguće da je nepovjerenje u institucije, pravnu državu i pošten sustav toliko da pridonosi širenju straha?
Rezultati ankete dovode do zaključka da većina ljudi ipak jest svjesna toga da bi progovaranje o problemima pod imenom i prezimenom možda pomoglo u rješavanju problema, ali ih svejedno strah zaustavlja u namjeri da poduzmu akciju. Zaštita identiteta važna je stavka, ali se čini da je zaštita vlastite sigurnosti važnija. Postavlja se pitanje zašto se toliko ljudi osjeća prestrašeno ako živimo u državi koja bi trebala štititi svoje građane? Je li moguće da je nepovjerenje u institucije, pravnu državu i pošten sustav toliko da pridonosi širenju straha? Koliku odgovornost u tome snose mediji?
"Mislim da većina njih ne pristaje na objavljivanje vlastitog imena i prezimena u medijima, o čemu svjedoče i raznorazni komentari na portalima - ljudi su skloni komentirati ali pod nekim
nicknameom, jer onda su anonimni. Tako je i u slučajevima kada se riječ o svjedocima ili žrtvi nekog kažnjivog djela", komentirala je rezultate ankete profesorica na Fakultetu političkih znanosti i sociologinja Ana Pažanin.
Nema straha od policije
"Ljude je jednostavno strah i bježe u anonimnost pred medijima, a progovaranje o problemima pod imenom i prezimenom bi pomoglo njihovu rješavanju", dodala je i opisala svoje nedavno iskustvo.
"Potres u Zagrebu, ja sam u središtu grada. Ljudi ruše sami dimnjake bez zaštite područja i radnika na tim krovovima, a predstavnik suvlasnika zgrade do one u kojoj stanujem zove me i prijeti mi da s krova naše zgrade na radnike njihove zgrade padaju crepovi i lete kao frizbi. Zvala sam policiju i predstavila se, dala sve svoje podatke i bili su kod mene kod kuće i zahvalili se. Taj strah mene ne muči", zaključila je.
