Foto: Kristina Uremović/Global

Dr. sc. Dina Vozab sudjelovala je u brojnim istraživanjima vezanima za različite aspekte informiranja medijskih publika, a proučavala je i političke implikacije informiranja i konzumacije vijesti. Radi kao predavačica na Fakultetu političkih znanosti te je, kao dio tima Centra za istraživanje medija i komunikacije, surađivala u više hrvatskih i međunarodnih znanstvenih projekata. Za Global je objasnila kakve su medijske publike u Hrvatskoj te kakav joj je politički angažman, posebno u vezi s mladima.

Kako biste općenito okarakterizirali hrvatske medijske publike?

Moglo bi se reći da, prema navikama hrvatske medijske publike, u medijskom sustavu dominira televizija kao medij. Zrinjka Peruško u izvještaju koji predstavlja posljednje istraživanje Reutersova instituta za istraživanje novinarstva pokazuje da kao izvore vijesti najveći udjel publika odabire komercijalne televizijske kanale. Pojedinačno gledano, nijedan zasebni internetski medij ne dostiže popularnost televizijskih kanala, no kad se mediji promatraju zbrojeno, internetski izvori prestižu televiziju (posebno kad je riječ o mladima). Mladi se više oslanjaju na društvene medije kao izvore vijesti, a od društvenih medija Facebook se najviše koristi za informiranje.

Hrvatska medijska publika ima nisko povjerenje u medije, među najnižim u Europi, a najmanje vjeruju internetskim medijima.

Jeste li uočili neki trend, odnosno koja vrsta publike bira kakav medijski sadržaj?

Istraživanja Centra za istraživanje medija i komunikacije na FPZG-u pokazuju da je hrvatska medijska publika fragmentirana u odnosu prema raznovrsnost medija i sadržaja koji se nude na medijskom tržištu. Dob, obrazovanje, prihodi ali i razina interesa za politiku pokazali su se značajnim faktorima koji određuju koje ćemo medijske izvore najčešće koristiti za informiranje.

Mlađe će publike radije birati digitalne izvore vijesti, a više obrazovanje i prihodi će pridonositi raznovrsnijem i sofisticiranijem “ukusu” u korištenju medija koji uključuje i tradicionalne i digitalne izvore, kao i strane medije i medije specijalizirane za određene sadržaje.

‘Istraživanje je pokazalo je da u Hrvatskoj praćenje javnih medija nema pozitivnu vezu s političkim angažmanom, a praćenje komercijalnih sadržaja ima učinak medijske mučnine’

Kakvih je publika najviše?

Najveći udio publika u Hrvatskoj ipak bi se mogao okarakterizirati kao “izbjegavatelji vijesti”, koji prate vijesti iz malog broja izvora, najčešće preko televizije. Riječ je o publikama koje su starije, manje obrazovane, nižih prihoda i koje su slabije zainteresirane za politiku. Publike digitalnih vijesti su poseban slučaj i ponovno se ugrubo može reći da postoje dva glavna oblika odnošenja prema digitalnim izvorima vijesti. Jedan oblik je “linija manjeg otpora”, u kojem se publike pasivnije prepuštaju digitalnim tokovima informacija, fokusirajući se na manje digitalnih izvora vijesti, dok je drugi oblik aktivniji, zahtijeva više znanja, ali i interesa za politiku i javnu sferu te uključuje kombiniranje digitalnih i tradicionalnih izvora vijesti.

Proučavali ste kako različiti izvori informiranja utječu na politički angažman građana u Hrvatskoj. Koji je zaključak istraživanja?

Politička participacija hrvatskih građana niža je u odnosu prema europskom prosjeku i u njenom institucionalnom obliku (kao što je, na primjer, glasovanje) i izvaninstitucionalnom obliku (na primjer, prosvjedi). Međutim, barem kako pokazuju podaci iz European Values Survey, hrvatski građani su nešto participativniji u odnosu prema nekim drugim postsocijalističkim zemljama.

Jedno istraživanje pokazalo je pak da Hrvatskoj praćenje javnih medija nema pozitivnu vezu s političkim angažmanom, a praćenje komercijalnih sadržaja ima učinak medijske mučnine, odnosno povlačenja od bilo kakvog šire gledanog političkog angažmana.

Koji su uzroci tako niske političke participacije građana?

Uzroci su raznoliki, a mediji su samo neke od institucija koji mogu poticati ili negativno utjecati na političku participaciju. Medijski sustavi sa snažnim i kvalitetnim javnim medijima i s dovoljnom ponudom kvalitetnih vijesti mogu s vremenom kultivirati informirane, a posredno i aktivnije građane. S druge strane, sustavi s nekvalitetnim javnim medijima i lošom ponudom vijesti, te oni s niskim povjerenjem u medije mogu poticati jedino zbunjenost i apatičnost, a ne aktivne građane. Jedno istraživanje pokazalo je da za Hrvatsku, nažalost, vrijedi potonje – praćenje javnih medija nema pozitivnu vezu s političkim angažmanom, a praćenje komercijalnih sadržaja ima učinak medijske mučnine, odnosno povlačenja od bilo kakvog šire gledanog političkog angažmana. Jedina pozitivna veza pokazala se između praćenja vijesti putem tiska i internetskih portala i digitalne participacije.

Što je s neprofitnim medijima?

Istraživanje publika neprofitnih medija pokazalo je da te publike imaju karakteristike aktivnih građana – informiranije su i spremnije politički participirati u odnosu prema drugim publikama, što upućuje na važnu demokratsku funkciju tog medijskog sektora.

Koliko su mladi politički angažirani te koliko se informiraju?

Hrvatska istraživanja političke participacije najčešće se bave mladima i ne pokazuju najoptimističniju sliku. Istraživači iz Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu govore o generaciji osujećenih – mladima koji su manje angažirani od starijih generacija, slabije zainteresirani za politiku, s nižom razinom znanja o politici i s nižim povjerenjem u institucije. U svojim istraživanjima nisam se bavila specifično mladima, no ustanovljeni su određeni obrasci. Mladi se više oslanjaju na digitalne medije i u većoj mjeri participiraju digitalno. Iz intervjua s mlađim korisnicima vijesti pokazuje se da je riječ o selektivnijim korisnicima vijesti koji jasnije izražavaju preferencije koje ih vode u odabiru informacija i snalaženju u online-prostoru. Međutim, dio mladih se i vrlo nekritički odnosi prema izvorima vijesti, pasivno prepuštajući da vijesti slučajno dođu do njih, najčešće preko kontakata na društvenim medijima.

Kolika može biti uloga medija u osvještavanju važnosti izlaska na birališta? Uskoro se biraju novi EU parlamentarci, a mladi tu jako malo sudjeluju.

Mediji mogu imati snažnu mobilizacijsku funkciju koju mogu ostvariti s dovoljno informativnih sadržaja koji bi s jedne strane imali i obrazovnu funkciju, a s druge strane i načinom uokviravanja politike i političkog sustava. Iako je u Hrvatskoj povjerenje u politiku i društvene institucije iznimno nisko, mediji takvo nisko povjerenje i cinizam mogu i produbiti. Za učinak mobiliziranja potrebno je u građana poticati osjećaj da mogu politički djelovati, najviše tako da im se ponudi dovoljno vjerodostojnih informacija o političkom procesu.

‘Dio mladih se vrlo nekritički odnosi prema izvorima vijesti, pasivno prepuštajući da vijesti slučajno dođu do njih, najčešće preko kontakata na društvenim medijima’

Vidite li neki potencijalni način na koji se hrvatski mediji mogu razviti manje politizirane i građanima bliže izvore informacija?

Postoje recepti iz sjevernoeuropskih sustava. To su sustavi koji prije svega imaju razvijen jak sustav javnih medija u koje građani imaju povjerenja i koji se obraćaju različitim društvenim skupinama. Drugim riječima, javni mediji koji su odgovorni građanima i zbilja ispunjavaju svoju funkciju.

Dalje, to su sustavi u kojima je medijsko tržište razvijeno i razgranato i u kojima građani imaju zbilja široku ponudu vijesti i u kojima postoje snažni sustavi zaštite novinara i novinarske autonomije. Osim toga, to su i sustavi u kojima se više ulaže u programe medijske pismenosti koji podupiru usvajanje vještina za snalaženje u suvremenim kompleksnim medijskim okolišima te kritički i aktivni odnos prema izvorima informacija. Dugo najavljivana medijska strategija bi svakako trebala uključiti i pitanja medijske pismenosti, novih medijskih navika i razvoja medija i medijskih sektora koji potiču informiranost, političko znanje i aktivno građanstvo.