Donedavno je bila deveta na svijetu u konkurenciji kadetkinja, a sada je tu kategoriju dobno prerasla i postala juniorka. Iako u juniorkama igraju djevojke do 18 godine, Hana Arapović je sa svojih 15 prva na rang-listi u Hrvatskoj, s time da njezino vrijeme tek dolazi. Na jesen se seli u Austriju, gdje će dobiti još bolje uvjete za razvoj, a u tome je podržava njezin otac i trener Darko Arapović, kao i ostatak obitelji.
Od iduće sezone bit ćeš u Austriji većinu vremena, kako se snalaziš s jezikom?
Za sada znam samo neke osnove njemačkoga, koje sam naučila u školi. Mislim da ću ipak više naučiti jezik kada odem u Austriju jer ću ga tamo svakodnevno slušati.
Iako si još mlada, koliko si ambiciozna u vezi sa svojom karijerom kada jednoga dana uđeš u seniorske vode?
Jednoga dana, kad postanem seniorka, željela bih biti među 20 najboljih igračica u Europi, a osim toga mi je trenutačno jedina želja otići na olimpijske igre.
Vjeruješ li da ćeš jednoga dana živjeti od stolnog tenisa?
To mi je cilj, želim jednoga dana kao igračica zarađivati tako za život. Poslije igračke karijere željela bih nastaviti biti u stolnom tenisu kao trenerica. U budućnosti se sve svodi na stolni tenis.
Bangkok mi je uvjerljivo najdraži grad u kojem sam se natjecala jer su svi ljudi koje sam ondje upoznala bili iznimno ljubazni i stalno nasmijani
Što bi napravila kada bi došla neka ozljeda koja bi ugrozila tvoju karijeru?
Život mi je sada podređen stolnom tenisu i vjerojatno bih u tom slučaju postala licencirana trenerica. Ne mogu zamisliti život bez stolnog tenisa jer, da mi se sada dogodi neka ozljeda, vjerojatno bih se morala više fokusirati na školu. U tom slučaju ne znam čime bih se htjela baviti kad odrastem osim da učim druge kako igrati stolni tenis. Bojim se toga, ali radim sve što je u mojoj moći da se to ne dogodi.
Već kao 15-godišnjakinja obišla si pola svijeta igrajući stolni tenis. Jesu li sva ta putovanja zamorna ili u njima uspiješ i uživati?
Zna se dogoditi da bude turnir za turnirom ili trening za treningom u različitim državama pa kada se to zareda zna biti naporno, ali inače jako uživam u putovanjima, tako da mi većinu vremena to nije nikakav problem.
FOTO: GROS RéMY (ITTF)
Što ti je draže kod turnira u mjestima koje dosad nisi posjetila – upoznavanje tog mjesta ili igranje samog turnira?
Nekad, nažalost, uopće i ne stignem razgledati grad jer sam u dvorani od jutra do večeri za cijelog turnira. Kad nije tako, volim razgledati okolo jer se može vidjeti mnogo toga zanimljivoga i drukčijega.
Koje ti je omiljeno mjesto koje si posjetila?
Bangkok mi je uvjerljivo najdraži grad jer svi ljudi koje sam ondje upoznala su bili iznimno ljubazni i cijelo vrijeme nasmijani. Svidjelo mi se i što je ondje sve potpuno drukčije nego u Hrvatskoj, recimo vremenski uvjeti i kultura.
Koliko je naporno igrati stolni tenis na tako visokoj razini sa samo 15 godina?
Nekad zna biti teško zbog jakog tempa, ali mi u mojem razvoju mnogo pomaže tata, koji mi je ujedno i trener.
Smatraš li to što ti je otac vrsni stolnoteniski trener kao isključivo pozitivno?
Da, to mi je jako važno i ne vidim ništa negativno u tome što mi je tata trener.
Jesi li ikad doživjela zamor i pomislila da stolni tenis nije za tebe?
Naravno da je u određenim trenucima došlo do zamora, ali znam kako tada postupiti. Tada ili u svojim mislima prijeđem preko toga ili uzmem dan stanke da bih se odmorila i nastavila u starom ritmu.
Azijatkinje i dalje dominiraju stolnim tenisom. Kako si se u dosadašnjim mečevima nosila s njima?
U dosadašnjim susretima s Azijatkinjama uglavnom su one pobjeđivale, ali nije uvijek tako. Na primjer, prošle godine sam za tim Europe na Svjetskom kadetskom prvenstvu pobijedila Japanku i Korejku, i tada smo kao momčad pobijedili Aziju.
Takav uspjeh na svjetskoj sceni ti sigurno puno znači, kakav je bio osjećaj ga ostvariti?
To mi je jedno od najboljih igračkih iskustava u dosadašnjoj karijeri, a i u vezi s društvom upoznala sam mnogo dobrih prijatelja. Taj se turnir igrao u studenome u Poljskoj i sa svakog kontinenta su na njega pozvana četiri najbolja igrača u konkurenciji kadeta i kadetkinja. U ekipnom dijelu turnira je u svakom dosadašnjem izdanju pobjeđivala Azija, ali ovaj put je pobijedila Europa. Kada je u pitanju uspjeh, to je bio najvažniji rezultat moje karijere.
U budućnosti se sve svodi na stolni tenis, a trenutačno mi je jedina želja otići na olimpijske igre
Postoji li neka tajna što je ovaj put Europa pobijedila?
Nema tajni, iako je naše najjače oružje bilo zajedništvo. Inače, s tim se curama nisam prije družila, tako da smo imali jako malo vremena da se kroz treninge i izvan njih upoznamo i zbližimo. Osim što sam se s njima zbližila i napravila sjajan timski rezultat, na kraju smo se svi družili, svi timovi s različitih kontinenata, i to je ono što mi je fora kod ovakvih natjecanja.
Jesi li ikad u svojem životu čula negativne komentare o stolnom tenisu?
Često sam čula komentar da stolni tenis nije sport, ali on dolazi od ljudi koji misle da je stolni tenis prebacivanje loptice s jedne strane na drugu. Stolni tenis je mnogo više od prebacivanja loptice, samo što ljudi ne razlikuju rekreacijski i profesionalni stolni tenis.
Postoje li stolnoteniski ili sportski uzori na koje se ugledaš?
Tamara Boroš je osoba u koju se ugledam. Ona je sve u životu podredila stolnom tenisu i njezin mi je uspjeh izvor motivacije.
