Foto: Privatna arhiva

Iako se ovogodišnje natjecanje Eurosong ipak neće održati zbog okolnosti izazvanih koronavirusom, pobjednik ovogodišnje Dore, Damir Kedžo, uvijek je pozitivna duha i spreman okušati se u svakom novom izazovu. Njegova pobjeda s pjesmom “Divlji vjetre” i emocija koja mu je donijela pobjedu rezultat su neprestana truda i iskustava koja ovaj 32-godišnjak već godinama marljivo prikuplja. Kako je reagirao na otkazivanje, zašto nije nastavio karijeru u Rusiji i u čemu se još nije okušao, a volio bi, otkrio je za Global.

Upravo smo dobili vijest da se otkazuje Eurosong u svibnju. Kakve informacije su podijelili s natjecateljima i kako se osjećaš nakon ove vijesti?

Iskreno, već prvih nekoliko dana nakon Dore podsvjesno sam znao da će biti ovako, bilo je samo pitanje vremena. Jednostavno je problem s kojim se sučeljavamo prevelik i bilo bi neodgovorno, čak i suludo da Eurosong ide dalje. Moramo svi stati zbog sebe, svojih bližnjih i svih oko nas. Zastrašujuće je sve što se u svijetu događa i prioritet mora biti zdravlje i briga o zdravlju svakog čovjeka, posebno starih i bolesnih, ljudi narušena zdravlja.​

‘Ne doživljavam glazbu kao utrku na sto metara. Imam svoj pristup i put’

Nesporno je da na Eurosong šaljemo vrhunske mlade i talentirane glazbenike, ali ne uspijevamo ostvariti značajan plasman. Gdje najviše griješimo?

Teško je odgovoriti na takvo pitanje, vjerujem da svi daju najbolje što mogu dati. Ne doživljavam glazbu kao utrku na sto metara. Imam svoj pristup i put. Najvažnije je da ljudi pjesmu slušaju i vole. Ne stvaram glazbu s namjerom da nešto bude za nešto. U meni pjesma mora nešto probuditi i tu onda sve počinje. Stvaraju se slike u glavi, ideje za spot, nastup i sve ostalo. Želim da svi budu ponosni na taj nastup. Meni se to čini kao jedini ispravan put.

Nakon pobjede na Dori došli su i različiti komentari, kako dobri tako i loši. Jesu li Hrvati vječno nezadovoljan narod?

Mislim da su svi komentari dobrodošli. U tome je i ljepota stvaranja. Pogotovo glazbe. Nekome će se svidjeti, nekome neće. I to je u redu. Meni je najvažnije da ja iza toga mogu stati i da to što radim meni stvara zadovoljstvo. Onda i mirno spavam. Hvala svima koji su komentirali, znači da ljude to intrigira. To je lijepo.

U konačnici, moram reći da sam presretan reakcijama. Pogotovo recenzijama eurovizijskih blogova i tome da je pjesma u trendingu na YouTubeu od dana kada je pobijedila na Dori. Na službenoj ljestvici TopHR ušla je kao nova odmah na prvo mjesto, što znači da je najslušanija pjesma u Hrvatskoj na svim radijskim postajama. Pjesmu je izabrala publika svojim glasovima i sad kad vidim da je publika voli i sluša, presretan sam. Najljepše je kad pjesma nađe put do srca publike, jer to je jedini smisao bavljenja glazbom.

‘Najljepše je kad pjesma nađe put do srca publike, jer to je jedini smisao bavljenja glazbom’

Koja je najveća kritika koju si dobio u karijeri i od koga je došla?

Bio sam sretan što sam od ljudi koje zaista cijenim i čije mišljenje smatram relevantnim uvijek dobivao riječi hvale i savjete zlata vrijedne. Ali nikad me nisu baš kritizirali ili to nisam zapamtio. Najveći sam kritičar uvijek sam sebi.

Ispričao si za medije i da te prije nastupa nazvala Doris Dragović. Koliku podršku dobivaš od kolega s estrade? Ima li zavisti na našoj glazbenoj sceni?

Doris je pjevačica čiji glas traje već desetljećima i jednako dira sve naraštaje. Netko čije sam pjesme upijao kao dijete. Žena koja je prije svega velik čovjek. Potpuno me osvojila i nadmašila sva očekivanja koja sam imao. Nikad neću zaboraviti taj poziv na dan Dore, njezin poziv posložio je sve kockice u mojoj glavi, izbrisao zadnju nesigurnost u sebe i što mogu dati publici. Podrška koju sam dobio taj dan od Doris, ali i od mnogih drugih kolega učinila me jako sretnim.

Sreća pa mi je menadžerica čuvala telefon u svojoj torbi sat vremena prije nastupa jer da sam pročitao svu podršku kolega ne znam kako bi izašao na pozornicu, možda bih izgorio od želje da opravdam njihovu podršku. Javno su mi poruke podrške poslali Nina Badrić, Ivana Marić, Antonija Dora Pleško, Connect, Zaprešić boysi.. Sve poruke sam čitao ujutro i razmišljao koliko sam sretan i zahvalan, vjerujem da sam nastupom i pobjedom opravdao njihove poruke podrške i ovdje im još jednom zahvaljujem za svu vjeru u mene.

Prije samo pet godina velik si uspjeh ostvario u Rusiji na natjecanju New Wave stars. Zašto se nisi odlučio nastaviti graditi karijeru tamo, žališ li kad za time?

Nikad ne žalim ni za čime. Sve se uvijek događa s razlogom. U životu mi je najvažnije pjevati. Dobio sam dodatno samopouzdanje i potvrdu koju svako od nas traži nastupima u inozemstvu pred milijunskim auditorijem pored malih ekrana, nastupima i dvjema velikim pobjedama na New wave i Slavjanki bazar festivalu. Ali doma je doma i uvijek sam želio živjeti, raditi i uspjeti ovdje. Volim Hrvatsku, volim tu živjeti i raditi. Ne kažem da ne bih volio raditi posvuda, ali srce me uvijek vuče tu i volio bi da mi uvijek baza bude u Hrvatskoj.

Pjesmu ‘Not a crime’ snimio si za strano tržište, a nastala je u Stockholmu. Gdje se mladom pjevaču lakše probiti, ovdje ili u inozemstvu?

Živimo u vremenu u kojem je do jučer sve bilo dostupno, tržište otvoreno, internet je svijet učinio ‘globalnim selom’. S jedne strane čini se sve dostupno i da sve možeš, ali s druge je od šume informacija, glazbe i pjesama teško sačuvati osobnost, prepoznatljivost, istaknuti se. Ali to ne znači da treba stati, na kraju uvijek pobijedi rad i opet rad uz ono osnovno, a to je pjesma, talent i taj neki faktor, karizma ili kako se već zove. Volim stvarati, rad me čini sretnim, volim pjevati i vjerujem da to ljudi osjećaju. Emociju ljudi uvijek razumiju i prepoznaju.

Upoznali smo te kao natjecatelja Story Supernova Music Talents Showa. Nakon toga bio si član našeg prvog boy benda. Da možeš birati dvoje ljudi s kojima bi danas pokrenuo bend, tko bi to bio?

Ne bih pokretao bendove. Tu sam fazu prošao. Najbolje se na pozornici osjećam kao solo pjevač u pratnji vrhunskih glazbenika i dobrih ljudi. Imam sreću da već dugo godina imam vrsne glazbenike u bendu koje sve vodi moj gitarist i prijatelj Zvonimir Radišić. Lijepo je odlaziti na koncerte s ljudima s kojima voliš provoditi vrijeme i koji žive glazbu jednako kao i ti.

Pročitala sam da si prije prijavljivanja na spomenuti show htio biti ginekolog. Ima li istine u tome?

To je bilo iznimno kratko razdoblje. Ideja je došla dok je moja mama nosila moju sestru Doris. I stalno od ginekologa nosila slike ultrazvuka. Djelovalo mi je kao da ginekolog zapravo samo to radi. Onda mi je moja teta Maja, koja je bila sestra u rodilištu, pokazala snimku porođaja. Brzo sam promijenio mišljenje.

‘Doma je doma i uvijek sam želio živjeti, raditi i uspjeti ovdje. Volim Hrvatsku, volim tu živjeti i raditi’

Dobitnik si nagrade hrvatskog glumišta. Kako si se uopće našao u kazališnim vodama?

Slučajno. B Glad produkcija je pripremala mjuzikl ‘Crna kuća’, glavni je glumac morao na hitnu operaciju glasnica. Vidjeli su neke moje covere na YouTubeu i zvali me. Premijera je bila 8. veljače, a ja sam došao 4. siječnja. U mjesec sam dana morao pripremiti svoju prvu ulogu ikad. Za tu sam ulogu dobio i nagradu hrvatskog glumišta. Nakon toga glumio sam u još šest mjuzikala. Dosta zanimljivo razdoblje u životu u kojem sam naučio voljeti pozornicu na poseban način i doživljavati je kao dom. Dandanas zbog toga i koncertima pristupam kao da ljudi koji dolaze na koncert dolaze k meni kući.

U čemu se do sada nisi okušao, a smatraš da bi ti bio dobar izazov?

Film. Pogotovo ako bi bio neki projekt vezan uz glazbu.

Koji je tvoj najveći strah?

Prazan kalendar.

Kako ćeš provesti vrijeme u svojevrsnoj samoizolaciji?

Nastaviti raditi i pripremati projekte koji se zahvaljujući tehnologiji mogu i od kuće. Ali prioritet je promocija pjesme ‘Divlji vjetre’.