Katarina Bošnjak stvara na raskrižju poezije i aktivizma, u prostoru gdje se intimno i političko neprestano prepliću. Njezini stihovi govore o iskustvima ženskog tijela, jezika i svakodnevnoj borbi za ravnopravnost. I njezin novinarski rad otvara teme koje društvo još uvijek prešućuje. Ova mlada pjesnikinja, novinarka u magazinu Nada i feministička aktivistkinja bila je nominirana za Pariterovu godišnju nagradu Novinarka godine 2025., a 2024. osvojila je nagradu ‘Na vrh jezika‘ za zbirku poezije "Kad porastem ubiću Kaću" u kojoj stvara prostor u kojem se stvarnost prikazuje bez uljepšavanja, kroz ranjivost, žensku svakodnevnicu, oštrinu i nježnost koje se ne isključuju, nego nadopunjuju.
U tekstovima i pjesmama raskrinkava svakodnevne nepravde, bori se za reproduktivna prava, progovara o ženskom iskustvu i poziva na solidarnost koja nadilazi granice identiteta. S Katarinom smo razgovarali o susretu poezije i aktivizma, o snazi ranjivosti u pisanju te o tome kako njezini stihovi i novinarski rad nastaju iz potrebe da se društvene neravnopravnosti imenuju i da se o njima govori glasnije.
Društvene nejednakosti u Hrvatskoj često ostaju ‘normalizirane‘ i nevidljive jer su svakodnevne i ukorijenjene. Koji te trenutak ili iskustvo naučilo da se o ovom problemu treba glasnije govoriti?
Rekla bih da je to dugi, dugi niz trenutaka i zapažanja stvari koje su me rastužile, deprimirale, a onda i naljutile. Počevši od malih nogu. Primjerice, načina na koje se učitelji/ce odnose ka nama ovisno o našem rodu, preko konstantnih dvostrukih standarda, prizora siromaštva na ulicama pa do prvih susreta s nacionalizmom. Naše društvo nejednako je u toliko aspekata, prije svega klasno i rodno, a umjesto da se te nejednakosti napokon smanjuju, mi ih povećavamo. Trenutno se teoretizira o tome kako su klasne razlike danas u društvu potencijalno veće nego što su bile u feudalizmu, i to se neće promijeniti na bolje ako o tome ne govorimo glasnije – i još glasnije nego što sada smatramo glasnim.
Kako se tvoj feministički pogled preseljava iz novinarskog prostora u poetski? Gdje se ta dva registra susreću, a gdje razilaze?
Poetski prostor za mene je na neki način nadogradnja novinarskog. Kao novinarka nastojim dati platformu onima čija iskustva, vještine i mišljenja smatram vrijednim i prijeko potrebnim, a često nedovoljno cijenjenim u ovom društvu, pa sam tako u magazinu Nada pisala o doulama, primaljama, pravnicama, aktivistkinjama... Bez razgovora sa njima ne bi bilo ni moje poezije jer me svaka sugovornica nauči nečemu novom, a što za mene otvori cijeli jedan novi svijet promišljanja u stihovima.
Nedavno smo svjedočili velikim antifašističkim prosvjedima diljem zemlje, na kojima si i sama sudjelovala. Što je za tebe bilo najvažnije i što ti je taj trenutak pokazao o današnjem društvu?
Bio mi je važan taj moment u kojem smo ujedinjeni. Fašizacija društva događa se već neko vrijeme, gotovo svugdje globalno, i uvijek su prve žrtve oni koji su već marginalizirani, obespravljeni, ugroženi. Napadi na strane radnike kod nas se događaju otkad je stranih radnika, samo se toga rijetko tko dotiče. Kada su na meti i bijelci, dakle prvo Srbi koje se godinama napada kontinuirano, no sada ipak direktnije, a onda i "nepodobni" Hrvati, sada to naše društvo ozbiljnije brine pa se napokon probudilo. Bolje ikad nego nikad. A napadi na mirne prosvjednice, kao i reakcija vladajućih, pokazali su da je prosvjed bio potreban i da će ih biti potrebno još puno. Dakle, osim što se tisuće ljudi ujedinilo na ulicama, ovi prosvjedi važni su jer su pokazali, ako to još nekome nije bilo jasno, da nas nitko neće štititi osim nas samih i sa čime ćemo sve još imati posla.
U kontekstu Pariterove nominacije za Novinarku godine, misliš li da se u medijskom prostoru dovoljno prepoznaje važnost feminističkih tema, ili se one i dalje potiskuju pod aktivizam, a ne novinarstvo?
Mainstream mediji u zadnje vrijeme na boljem su tragu, ali još uvijek se većinski priklanjanju liberalnom feminizmu koji naglašava individualna prava, slobodu izbora i dostignuće pojedinih žena, najčešće onih najbogatijih, a zanemaruje strukturne i sistemske prepreke kao što su klasna nejednakost, rasizam i kolonijalizam koje sprečavaju većinu žena da ostvare iste mogućnosti. To se jasno vidi na najpopularnijim portalima koji će svojim novinarkama dati prostora za neku ozbiljniju feminističku i društveno važnu temu, samo ako uspiju naći dobrog sponzora, a "dobri" sponzori najčešće su oni koji najviše eksploatiraju svoje radnice ili, primjerice, financiraju genocid u Gazi. U takvim je medijima sve to "previše aktivistički" i često je argument donositeljica odluka taj da njihove čitatelje takve stvari "jednostavno ne zanimaju". Za sada, i dalje, u medijima van mainstreama leži sva nada koju imam za ovo društvo, i nadam se da će takvi portali postati čitaniji.
Kada si prvi put osjetila da je za tebe poezija mjesto otpora?
Piskaram neke stihove od malena, ali mi je dugo trebalo da izađem iz one školske forme, iz soneta i vezane rime, pa mislim da je otpor počeo negdje krajem srednje škole kada sam se prvobitno opirala konvencionalnoj poetskoj formi. Kasnije sam shvatila da teme poezije također mogu biti nešto osim, primjerice, ljubavne, i mislim da je za mene tada uslijedila neka vrsta oslobođenja, kada sam shvatila da mogu pisati i o odrastanju i otuđenosti i rodno uvjetovanom nasilju.
U tvojoj poeziji često se isprepliću motivi ženske ranjivosti, ali i borbe. Što želiš reći s takvim kontrastom autorskog glasa?
Da bi se borile moramo na neki način biti ranjive, dopustiti same sebi da osjećamo. Ako konstantno potiskujemo i živimo tu grind kulturu, ako trpimo nasilje da bi nam karijera kasnije možda procvala, onda smo suučesnice u svemu što se događa. Ne znam ako sam znala svoje osjećaje pretočiti u nešto drugo prije nego sam počela pisati poeziju. Sada ih makar mogu verbalizirati, a stihove koristiti kao ohrabrenje za dugu borbu koja nas očekuje.
Može li poezija danas, u vremenu prezasićenosti informacijama, još uvijek biti čin otpora i ako da, kako?
Itekako može. Palestinske pjesnikinje i pjesnici glas su razuma i otpora dok se nad njima izvršava genocid. Čitanje njihove poezije, bilo u svojim sobama, u knjižnicama, parkovima ili na prosvjedima, čin je otpora jer živimo u državi koja ne priznaje da se radi o genocidu pa nastavljaju sve svoje suradnje s Izraelom, i u svijetu koji to odlučuje ignorirati ili financirati. U mom slučaju pisanje poezije vidim kao čin otpora jer živimo u državi gdje su se ministri i njihovi slijepi sljedbenici pobunili protiv ćiriličnih transparenata na prosvjedu, osjećaju se ugroženi jednim pismom koje koristi dobar dio istočne Europe, što je rezultat nacionalističke politike koja se provodi već 30 godina. Ja poeziju pišem na nekom srpsko-hrvatskom jeziku koji sam odrasla govoreći, što je danas očito kontroverzno, a također i prepreka na brojnim natječajima za poeziju koji primaju samo pjesme na hrvatskom jeziku. Dakle, iako se u potpunosti razumijemo i govorimo praktički istim jezikom, najrazličitiji dijalekti hrvatskog će biti prihvaćeni (kako i treba biti), a srpski neće. Pisanjem poezije dosljedno na jeziku na kojem sam odrasla nastojim se tome oduprijeti.
Kao autorica angažirane poezije, jesi li ikad imala priliku direktno komunicirati s mladom publikom i primijetiti kako reagiraju na društveno osjetljive teme?
U Rijeci postoji jedan odličan kolektiv mladih ljudi koji organiziraju pjesničke večeri pod nazivom Poetkult. Upravo oni pišu vrlo društveno-angažiranu poeziju, a takva se često može i čuti na njihovim pjesničkim večerima. Moram priznati da znam poprilično malo mladih ljudi koji pišu poeziju, ali svi koje znam, pišu o temama koje su društveno angažirane.
Tvoja zbirka djeluje kao stalno suočavanje sa sobom, svijetom, tijelom, odrastanjem. Što ti je bilo najteže pustiti da ostane u knjizi, a što je moralo ostati upravo zbog svoje ranjivosti?
Gotovo sve mi je bilo teško pustiti da ostane. Mjesecima sam se svađala sama sa sobom, hoću li to slati na natječaje ili ne, pa onda kada sam osvojila nagradu, hoću li se možda ipak povući. Svašta sam ja tu pisala, pisala sam o nekim stvarima o kojima ne mogu ni pričati sa najbližim mi ljudima, i naravno, mogu uvijek naglašavati da je to nekakav lirski subjekt, ali na kraju dana je jasno da sam u tom lirskom subjektu većinom ja, da su u svim tim iskustvima velikim dijelom isprepletena i moja. Više mi se ne da bježati od takvih stvari, pred očima nam se događaju takve strahote, pa mi je postalo bizarno brinuti o tome hoću li nekoga naljutiti ili uvrijediti i tko će što o meni misliti zbog jedne zbirke poezije.
Kako zamišljaš prostor u kojem se književnost, novinarstvo i aktivizam dodiruju? Misliš li da postoji u hrvatskom društvu dovoljno sluha za takav međuprostor?
Mislim da cijela kulturno-umjetnička scena, ne samo u Hrvatskoj nego i u regiji, živi u takvom prostoru. Svaki festival, svaki benefit i prosvjed kao goste ima gotovo iste ljude, književnice, novinarke i aktivistkinje, i one koje su jedno od to troje, i one koje su sve to skupa. Meni je to jednim dijelom divno jer toliko ljudi svoj posao inherentno smatra nečime što podrazumijeva i društveni angažman i aktivizam, ali s druge strane je očit nedostatak ljudstva i česta preopterećenost jednih te istih osoba, naročito u aktivističkim krugovima. Fali ljudi, uključite se.
