Danijel Labaš predsjednik je Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu i profesor na Hrvatskim studijima. Jedan je od stručnjaka u području medijske pismenost i novinarske etike, a za Global je objasnio važnost medijske pismenosti i kako je senzacionalizam toliko popularan i velik problem medija danas.
Kako gledate na senzacionalizam, koliko se on uvukao u naše medije?
Senzacionalizam se usko veže uz novinarski (ne)profesionalizam i etiku. A kada govorimo o novinarskoj etici, prvo na što upozoravamo jest da novine danas, nažalost, prodaju tri s: sport, seks i skandali koji se pretvaraju u senzacionalizam. Senzacionalizam je jedna od velikih boljki suvremenog novinarstva samo zato što se zbog malog tržišta i broja čitatelja ozbiljne novine pretvaraju u senzacionalističke. Velika je odgovornost prije svega na urednicima, jer oni odlučuju o konačnoj opremi članka.
Često vidimo da je tekst članka posvećen nekoj ozbiljnoj i dobroj temi koja je relevantna za svakodnevni život, a naslov odudara od toga i prenaglašava neku izjavu ili događaj do te mjere da se čitatelji tome više i ne čude. Ali počelo se događati da se na forumima čitatelji rugaju novinarima i urednicima, pa otvoreno pitaju: ‘Pa zar ste zato pet godina studirali?‘ Sreća je za novinarstvo što je publika počela reagirati. Ali to je još mali dio publike, a mediji vide da velik dio publike još nasjeda na senzacionalizam.
‘Dok publika bude prihvaćala senzacionalizam, nema lijeka novinarstvu‘, zaključio je Labaš
Klasični primjeri senzacionalističkih naslova su: Šokantno, nikad viđeno, nećete vjerovati. I sve s uskličnicima, dakako! Nema pravog naslova i nadnaslova koji donose informacije. Danas se čak govori da mediji ne postoje da bi informirali, nego šokirali. Novinari senzacionalističkim naslovima pokušavaju pobuditi niske strasti u ljudima, čime se novinarstvo pretvara u trač.
Kako bi se senzacionalizam mogao iskorijeniti?
Urednicima i novinarima trebalo bi ponuditi programe cjeloživotnog obrazovanja. To bi u nas trebale raditi strukovne udruge, pa i sami profesionalci. Ali velika je odgovornost na publici. Dok publika bude prihvaćala senzacionalizam, nema lijeka novinarstvu. Ipak, iako se govori o krizi ozbiljnog novinarstva, dolazi do porasta broja specijaliziranih časopisa, što je možda niša za ozbiljno novinarstvo.
Foto: Matea Petrović/Global
Kako djeci objasniti, kako osvijestiti sam proces na koji senzacionalizam utječe na gledatelje i kako ih poučiti da mu se odupru?
Mi to radimo jednostavno, na primjeru. Uzmemo neku senzacionalističku vijest povezanu s djecom, primjerice vijest da su vršnjaci pretukli neko dijete, i ta je vijest objavljena u nekim lokalnim novinama a da se nije zaštitio identitet tog djeteta. Onda djecu pitamo bi li oni voljeli biti na mjestu tog dječaka, kako bi se osjećali da je njihova slika u novinama, da se detaljno opisuje kako je dijete zlostavljano. S druge strane, pitamo ih jesu li primijetili da njih, kao djecu, mediji vrlo rijetko prikazuju pozitivno, kada nešto postignu, dobiju neku nagradu. Takvih članaka gotovo da nema.
Koliko je građansko novinarstvo pomoglo ili odmoglo informiranosti ljudi, je li ono korisno ili odmaže?
Građansko novinarstvo je izvrsna ideja koja je završila u katastrofi. To je plemenita ideja da svi možemo sudjelovati u stvaranju vijesti, ali koja je onda uloga novinara? Građani nisu naučeni kako odabrati što će biti vijest, kao i što zaslužuje biti vijest pored toliko različitih pojava i događaja. Ne vidim pozitivne strane građanskog novinarstva kakvo je ono danas. Građansko novinarstvo ne koristi profesionalnom novinarstvu, ne može svaki aktivist i bloger biti novinar, bez potrebnog obrazovanja. Zbog građanskog novinarstva izgleda kao da svi mogu sudjelovati u novinarstvu, ali to je trik, obmana i laž. Sudjeluju samo neki, i to s nevažnim temama i tako kvare ugled novinarstva. Ruše vjerodostojnost novinarstva pa svi krive novinare za površnost, za loš rad, neetičnost i nemoralnost, a građansko novinarstvo je djelomično dovelo do toga, uz sve ono o čemu smo prethodno razgovarali.
Koliko je važna informiranost?
Dobro informiran čovjek može donositi informirane odluke, sudjelovati u demokratskim procesima i može se zauzimati za boljitak društva. Površno informiran čovjek pogrešno bira, pogrešno odlučuje, pogrešno djeluje i radi zlo sebi i onima oko sebe. Mislim da sam vam na ovaj način dao odgovor o važnosti informiranja.
Kako motivirati studente da se informiraju, da čitaju?
To je poseban izazov. Naviknuti smo na površnost, u medijima pročitamo samo naslove. Na društvenim mrežama smo postali djelitelji lažnih vijesti, vjerujemo svojim prijateljima, koji vjeruju svojim prijateljima, pa nitko ne čita, nego svi samo dijele. Sadržaj uopće ne provjeravamo jer nam se ne da čitati. Okruženi smo mnoštvom informacija pa naš prst jednostavno samo leti po ekranu, ne percipiramo uopće da bismo nešto trebali dublje pročitati. Mediji nam stvore dojam da nešto znamo, da smo dobro informirani, pa donosimo pogrešne zaključke. I onda, kao što sam na početku i rekao, s pravom optužujemo medije.
Ali mi kao publika smo pristali na to i tu je naša odgovornost. Zašto pristajemo na loše, nekvalitetno, neprofesionalno novinarstvo i medije? Stalno ispričavamo publiku zato što su se mediji komercijalizirali, što imaju senzacionalističke naslove. Ali publika mora preuzeti svoj dio odgovornosti zašto je to tako. Zato je medijska pismenost važna jer preko nje učimo publiku da je i ona odgovorna, ali nudimo načine na koje se stanje može popraviti. Mi ne pristajemo da nas se zove konzumentima informacija, nego korisnicima. Informacija nije kao svaka druga roba, informacija uopće, u svojoj srži, nije roba da se može konzumirati, informacija je društvena vrijednost. I tako je valja tretirati.
Medijska pismenost je cilj medijskog odgoja
Koja je razlika između medijske pismenosti i medijske pedagogije?
Medijska pedagogija je znanstvena disciplina koja se bavi predmetom medijskog odgoja i medijskog opismenjavanja, a medijska pismenost je cilj medijskoga odgoja o kojemu govori pedagogija. Na medijskoj pedagogiji poučavamo studente, prije svega komunikologije i nastavničkog smjera na Hrvatskim studijima, o tome kakav bi sve pedagoški pristup u odgoju i obrazovanju za medije trebao imati budući nastavnik.
Kada se govori o medijima i njihovom ispravnom korištenju, ne smijemo govoriti s visoka, treba nehijerarhijski poučavati jer su djeca i mladi danas već informatički pismeni. Treba poticati na dijalog, jer se dijalogom potiče na refleksiju i razmišljanje. Kada su mladi potaknuti na razmišljanje, otvoreni su i za stvaranje medija. Kada sami stvaraju medije vide što se s njima može raditi: prenositi istina, spektakularizirati, dramatizirati i manipulirati. Jer mediji nisu stvarnost, oni su konstrukcije stvarnosti. Kada to shvatimo, ali i prihvatimo, porast će i razina naše medijske pismenosti.
