VESNA ALABURIĆ Ministarstvo se hitno treba pozabaviti pitanjem GDPR-a u medijima

Svima nam je ponekad jezik brži od pameti, naročito kad je riječ o istupima u javnom medijskom prostoru. Da to nije novonastali problem zna jedna od najpoznatijih hrvatskih odvjetnica i stručnjakinja za medijsko pravo Vesna Alaburić. Njezin dugogodišnji rad s novinarima i medijima trenutačno "upijaju" generacije novih, budućih novinara na predavanjima na Fakultetu političkih znanosti. U novinarskoj je struci bitno znati težinu izgovorene, odnosno napisane riječi te posljedice koje ona može izazvati. No jesmo li toga, i kao sugovornici i kao novinari, ipak potpuno svjesni? Prema najnovijim najavama, mediji bi trebali odgovarati za komentare čitatelja, i kršenje toga povlači visoke kazne, što nije naišlo na odobravanje novinarske struke. Hoće li to biti udar, odnosno cenzura pluralizma mišljenja? Nakladnici su i ovog trenutka odgovorni za komentare čitatelja i postoje presude koje su takvu odgovornost utvrdile. Riječ je o komentarima kojima se vrijeđaju pojedinci ili iznose tvrdnje koje štete njihovu ugledu. Vaše se pitanje tiče Prijedloga zakona o elektroničkim medijima koji, zapravo, ne donosi ništa novo. Netočne su interpretacije da su za komentare čitatelja predviđene bilo kakve novčane kazne. Zato novi zakon odredbom o odgovornosti za komentare čitatelja neće biti nikakav udar na slobodu medija. Sve se češće sugovornici medijima javljaju čak i nakon godine dana te traže da im se izjave uklone iz medija jer im se ne sviđa kako su nešto izjavili, pozivajući se na pravo na zaborav. Je li to opravdano? Ako objavite informaciju o nekome u nekom negativnom kontekstu, a poslije se pokaže da to nije točno, sud može utvrditi da postoji pravo na zaborav u trenutku kada više ne postoji opravdani javni interes da ta informacija ostane u sferi javne komunikacije. Ovo što vi navodite kao primjer uopće ne potpada pod pravo na zaborav jer je riječ o osobama koje su svjesno i namjerno novinarima dale izjave radi objavljivanja. Onaj tko pristaje dati izjave novinarima i ako s novinarima surađuje u oblikovanju te izjave, autorizacijom ili na neki drugi način, mora biti svjestan da su novinari i mediji ti koji odlučuju koliko će dugo njihove izjave ostati u sferi javnog komuniciranja i nemaju pravo poslije se predomišljati. FOTO: BORNA FILIC/PIXSELL Jesu li ljudi onda dovoljno svjesni odgovornosti za izgovorenu riječ u javnom prostoru? Rekla bih da u pravilu jesu, ali, naravno, dogodi se da ljudi tek kad vide svoju izjavu objavljenu, shvate težinu i značenje te izjave. Postoje i situacije kad se izjava objavi u kontekstu ili na način koji mijenja njezin smisao. Tada zahtjev za uklanjanje izjave iz priloga ili čak cijelog priloga može biti opravdan, ali to su zaista iznimne okolnosti. Sad kad smo se već dotaknuli autorizacije, tko ima pravo i što autorizirati? Naš Zakon o medijima kaže da pravo na autorizaciju imaju sve osobe koje daju neku izjavu ili intervju radi objavljivanja. Zakon vrlo precizno uređuje što se smatra autorizacijom, pa propisuje da je to pisana autorizacija ili tonski zapis o autorizaciji. Svrha je takvog zakonodavnog rješenja maksimalno zaštititi osobu koja daje izjavu zato što se događalo da mediji ne prenesu cijelu izjavu ili ne prenesu njezin pravi smisao, što je dovodilo do velikih problema između intervjuiranih i novinara. Sugovornici, najčešće institucije i službe za odnose s javnošću, sve češće traže autorizaciju. Što mislite o tom rastućem trendu? Surađujući godinama s novinarima, mogu reći da su i oni ti koji žele autorizaciju, zato što sugovornici, kao i ja sada, na primjer, izgovaraju mnogo više riječi nego što će biti objavljeno, pa je skraćivanje nužno. Kao što je nužno i prilagođavanje izgovorene rečenice pisanoj formi. Ako je riječ o nekoj stručnoj temi intervjua, intervjuirani pogotovo žele autorizacijom popraviti ili precizirati svoje odgovore. Nedopustivim, međutim, smatram da intervjuirani potpuno promijeni sadržaj svojih izjava i od intervjua s kojim je novinar bio zadovoljan jer je sugovornika uspio isprovocirati, doći do nekih zanimljivih izjava, napravi nevažno ili nezanimljivo štivo. Naročito ako je riječ o političarima ili aktualnim društvenim temama. Smatram da u takvim okolnostima može postojati opravdani interes javnosti da se objavi autentični intervju, ali to zaista samo iznimno. Na primjer, ako je riječ o najvišim državnim dužnosnicima koji govore o temama iznimno važnima za zemlju jer prvi intervju pokazuje njihovo pravo mišljenje o važnim društvenim zbivanjima. U takvim sam situacijama ponekad novinarima savjetovala da objave neautorizirani intervju, uz odgovarajuće obrazloženje zašto to čine. U pravilu, ipak, savjetujem novinarima je da poštuju autorizaciju, posebno ako je riječ o stručnim prilozima, o osvrtima ili stručnoj terminologiji.

Surađujući godinama s novinarima, mogu reći da su i oni ti koji žele autorizaciju

Što je s onima koji žele vidjeti uvid u cijeli članak i izjave drugih sugovornika, kada u pitanju nije intervju? Sugovornici imaju pravo znati kontekst u kojem će njihove izjave biti objavljene i novinari su profesionalno obvezni objasniti sugovornicima kontekst, osobito ako sugovornici to izričito pitaju. Kako će to učiniti ovisi isključivo o novinaru i sugovorniku. Ljudi sve češće pri davanju izjava za medije podrazumijevaju da daju anonimne izjave. Jesmo li došli do vremena kad novinari moraju dodatno isticati da novinarska pitanja ‘traže‘ jasne odgovore ljudi s imenom i prezimenom? Osim ako anonimnost nije opravdana, naravno, zbog određenih okolnosti. Svakako bih savjetovala novinarima da sugovornicima naglase da će se njihova izjava objaviti. Neki su ljudi jednostavno neuki i ne znaju da ako ih vi nazovete i predstavite se kao novinarka Globala koja traži neku izjavu, to implicira objavljivanje izjave. Zato okolnost da se izjava traži radi objavljivanja treba eksplicitno navesti. Ako je, kako ste naveli, problem neznanja, bi li trebalo početi već od, recimo, osnovne škole provoditi medijsko opismenjavanje da ljudi znaju svoja prava i obveze? Apsolutno. Medijska pismenost je tema koja nam je nekoliko desetljeća iznimno aktualna. Bilo bi važno da ljudi znaju da im se novinar, koji se tako predstavi, obraća radi objavljivanja izjave ili radi prikupljanja informacija jer u protivnom nema razloga da se predstavlja kao novinar. Rekli ste da je to desetljećima tema, zašto nije došla na dnevni red da se s njom pozabavi jer očigledno postaje sve veći problem? Mnogi su se projekti bavili temom medijske pismenosti. Ako govorimo o konkretnoj temi implikacija razgovora s novinarima, ja u tom pogledu nemam novinarskog iskustva, ali bih na temelju dugogodišnjeg rada s novinarima rekla da je problem sljedeći – da svi oni koji sudjeluju u javnom životu, političkom životu, podrazumijevaju da svaki razgovor s novinarima može biti objavljen. Međutim, ljudima koji su takozvani obični građani i nisu educirani da sudjeluju u javnim komunikacijama potrebno je, zapravo, objasniti da će njihova izjava biti objavljena. Važno je imati na umu da u slučaju spora novinari i mediji moraju dokazati da je osoba dala suglasnost za objavljivanje izjave. Upravo zato novinari i posebno fotoreporteri iz zapadnih demokratskih država odavno imaju pomno razrađene načine pribavljanja suglasnosti intervjuiranih i fotografiranih osoba za objavljivanje.

Važno je da ljudi znaju da im se novinar, koji se tako predstavi, obraća radi objavljivanja izjave ili radi prikupljanja informacija jer u protivnom nema razloga da se predstavlja kao novinar

Čega se ‘običan čovjek‘ treba bojati pri davanju svog identiteta? Zašto se boje odavanja imena i prezimena? To je potpuno individualno pa vam ne mogu odgovoriti na to pitanje. Ljudi, pretpostavljam, vole živjeti u anonimnosti i u tome su komotni, a javni istupi dovode do reakcija koje nisu uvijek ugodne. Mogu samo nagađati da žele zadržati komociju. Je li anonimnost sugovorniku ikada potpuno zajamčena? Ako mislite na sugovornike kao izvore informacija, njihova se anonimnost treba maksimalno zaštititi. Upravo zato pravila novinarske profesije, propisi i sudska praksa iznimno štite pravo novinara da zaštiti svoje izvore. Ako novinar sa svojim sugovornikom dogovori da će koristiti njegove izjave, ali zaštititi identitet, onda je to novinar, prema pravilima profesije, obvezan učiniti. Zakon ga na to ne obvezuje, nego štiti tu njegovu profesionalnu obvezu i jamči mu pravo da odbije otkriti svoj izvor. [caption id="attachment_25826" align="aligncenter" width="683"] Foto: Antonija Grbavac / GLOBAL Kakva je u Hrvatskoj praksa, koliko je novinara natjerano na otkrije izvore? Ne znam nijedan slučaj da su novinari bili prisiljeni otkriti izvor, a znam dosta primjera da su novinari na sudu odbili odati izvor, svjesni da time preuzimaju odgovornost za sadržaj objavljene tvrdnje anonimnog izvora. Otežava li GDPR novinarstvo u Hrvatskoj? Da, vrlo. Agencija za zaštitu osobnih podataka shvaća objavljivanje osobnih podataka kao njihovu obradu, pa primjenjuje GDPR i zakon na manje-više istovjetan način kao u svim drugim situacijama stvarne obrade osobnih podataka. Postoji kriterij javnog interesa na temelju kojeg Agencija mora donositi odluke o dopustivosti objave nekog osobnog podatka. Prema dosadašnjim iskustvima, Agencija ne valorizira javni interes pravilno, sukladno značenju toga pojma u medijskom pravu i praksi Europskog suda za ljudska prava i hrvatskih sudova, uključujući osobito Ustavni sud. Agencija traži od nakladnika brisanje dijelova priloga, tužba nema odgodni učinak, a sudski sporovi traju godinama. Sada je upravo u tijeku niz upravnih sporova protiv odluka Agencije, pa očekujemo da će uspostaviti praksa primjerenija dosegnutoj razini zaštite slobode medija. U tom je kontekstu važno istaknuti da je Hrvatska zasad propustila prigodu da Zakonom o medijima ili nekim drugim zakonom ograniči primjenu GDPR-a na medije. Ministarstvo kulture i medija trebalo bi se hitno pozabaviti tom temom.

Ponekad, čak i ako procijenite da ćete izgubiti, ali smatrate da ćete time inicirati rješavanje važnog pitanja u sudskoj praksi, koji će u nekoj budućnosti pridonijeti unapređenju slobode govora, treba se upustiti u sudske sporove

Može li sada svaka osoba tražiti da joj se ukloni ime i prezime iz članaka pozivajući se na uskraćivanje prava davanja osobnih podataka, čak i ako je izjavu prethodno autorizirala? GDPR se ne tiče autorizirane izjave, tako da osoba koja je dala izjavu za medije, koja je, štoviše, tu izjavu autorizirala, nema pravo zahtijevati uklanjanje svog imena s pozivom na zaštitu osobnih podataka. Ponekad se čini da i najbenigniji novinarski zadatak može završiti tužbama jer se nekome ne sviđa neki dio priloga ili teksta. Dovodimo li se do toga da sugovornici uz pomoć loših zakona preuzimaju ulogu cenzora? Ne bih rekla da su u tom smislu naši zakoni lošiji od drugih europskih zakona. Ako novinar raspolaže dokazima da mu je određena osoba dala izjavu radi objavljivanja i ako ta izjava nije objavljena u kontekstu koji izjavi daje drukčije značenje, novinar mora uspjeti u eventualnom sporu. I mediji koji odgovorno i profesionalno obavljaju svoje zadatke, objavljuju priloge koji su činjenično utemeljeni, istraživačke priloge koji su profesionalno izvedeni, ne trebaju odmah odustati od obrane svog objavljenog teksta i pristajati na zahtjeve za uklanjanje ili promjene priloga. Trebaju oprezno i kvalificirano valorizirati prigovore i procijeniti kako bi uspjeli u eventualnom sudskom procesu. Ponekad, čak i ako procijenite da ćete izgubiti, ali smatrate da ćete time inicirati rješavanje važnog pitanja u sudskoj praksi, koji će u nekoj budućnosti pridonijeti unapređenju slobode govora, treba se upustiti u sudske sporove. [caption id="attachment_25827" align="alignnone" width="1915"] FOTO: MARKO LUKUNIĆ/PIXSELL Koje su najčešće neutemeljene tužbe protiv novinara u Hrvatskoj? Pravilo je da oštećenici tuže nakladnike radi naknade štete. Tužbe protiv novinara relativno su rijetke. Najčešće su to kazneni postupci. Današnji Kazneni zakon dopušta kažnjavanje novinara ako svjesno iznosi neistinite tvrdnje koje mogu škoditi ugledu, i to je kazneno djelo klevete. Tužitelj treba dokazati da je riječ o neistinitoj tvrdnji i da je novinar znao da je tvrdnja neistinita. Te je okolnosti vrlo teško dokazati, pa je stoga vrlo teško novinara zakonito i pravilno osuditi za kazneno djelo klevete. Postoji i kazneno djelo uvrede, a novinar za to kazneno djelo, pojednostavljeno rečeno, može biti osuđen ako sporna informacija nije od javnog interesa. Što mislite o građanskom novinarstvu? Neki mediji potiču građane da šalju svoje priče i fotografije, a to onda rade ljudi koji ne poznaju ni etiku niti zakone, ali jamče dobru ‘klikanost‘ na portalima. Mislim da je edukacija i stimuliranje ljudi da sudjeluju u javnoj komunikaciji, posebno ako je riječ o temama općeg interesa, važno i dobro za društvo. Dakle, smatram da su dobre građanske inicijative i komentari, ali je važno da ljudi budu educirani, znaju što i zašto govore, koji je cilj toga što govore.

Svatko odgovara za sadržaj svojih objava na mrežama

Je li anonimnost na društvenim mrežama, kreiranje lažnih profila, a time i vrijeđanje sakrivajući se iza njega, nedovoljno regulirano?

Ta pitanja nisu regulirana zakonom. Temeljno je, međutim, pravilo da svatko odgovara za sadržaj svojih objava. Ako govorimo o anonimnim objavama, pitanje je tehničke mogućnosti da se utvrdi identitet autora anonimne objave. Postoje cijeli odredi policije u svijetu koji prate sadržaje objavljene na internetu i reagiraju na anonimne komentare. Kad se utvrdi identitet anonimne osobe, ona odgovara za objavljene sadržaje prema općim propisima. Odgovorni su pod određenim uvjetima i operateri društvenih mreža, koji mogu ukloniti mrzilačke, nasilničke i druge nezakonite sadržaje.

Mislite li da bi se anonimni profili trebali ukinuti? Ili da, na primjer, ne postoji mogućnost da se pod lažnim profilima, da se strogom regulacijom to pokuša iskorijeniti?

Važno je razlikovati anonimne od lažnih profila. Kad govorimo o lažnim profilima, tu nema nikakve dvojbe da je riječ o nedopuštenim sadržajima jer se pod imenom druge osobe lažno objavljuju prilozi kao njezini. Takva praksa treba podlijegati sankcioniranju. Što se tiče anonimnih profila, u javnom komuniciranju iznimno se štiti pravo ljudi da upozore na nepravilnosti, propuste i nezakonitosti, a da pritom ne trpe nikakve štetne posljedice. Zato se i anonimne prijave smatraju dobrodošlima u demokratskom svijetu, U tom kontekstu nisam a priori protiv anonimnih sadržaja. Granica slobode su govor mržnje, mrzilački sadržaji, pozivanje na nasilje i mržnju, na koje treba beziznimno reagirati i sankcionirati.