Od Spidermana, do Tiziana. Uzori se mijenjaju, ali predanost i trud ostaju isti. U vremenu u kojem se sve češće čini da umjetnost mora imati dobru priču da bi imala ikakvu vrijednost, jedan mladi slikar, David Kozbašić, odlučuje ići drugim putem. Njegovo je slikarstvo ukorijenjeno u starim majstorima. Kritičan je prema akademiji, tržištu i publici. Ne želi biti dio umjetničkog svijeta u kojem se, kako kaže, više cijeni dobra priča nego samo djelo. U ovom intervjuu govori otvoreno i bez zadrške o tomu kako se danas osjeća dok se bavi umjetnošću, ali i zašto unatoč svemu ne može i ne želi od nje odustati.
Kako su izgledali tvoji prvi umjetnički koraci?
Kao dijete stalno sam crtao. Bio sam opsjednut super junacima kao što je Spiderman. Kreativnost me jednostavno vukla. Ne bih rekao da sam odabrao umjetnost, više imam osjećaj da je ona odabrala mene. To je nešto što se razvijalo prirodno, spontano.
Kako si prešao sa stripova na slikarstvo?
Isprva sam bio potpuno u stripovskoj fazi, to mi je bio glavni način izražavanja. Onda sam naletio na jednu malu sliku, neka scena seobe ljudi iz 1600-tih. Gledao sam je kao kroz mali prozor u drugi svijet. Taj osjećaj me zgrabio. Poželio sam i ja stvarati takve prozore u vrijeme, zapečatiti trenutak koji se više nikada neće ponoviti.
I upravo slikanjem stvaraš takve trenutke.
Da. Slikam staromajstorskim tehnikama, ali moj pristup je više tehničko-znanstveni. Rekonstruiram načine na koje su stari majstori postizali efekte koji su danas gotovo izgubljeni. Uz to sam na smjeru restauracije na Akademiji, ali slikarstvo mi je umjetnost, dok restauraciju vidim više kao zanat. Nisam upao na slikarstvo, ali super mi je na restauraciji. Restauracija mi daje priliku da budem blizu onome što me zanima, starim slikama. Učim direktno iz njih. Tako mogu rekonstruirati te staromajstorske tehnike i to na autentičan način. Restauracija mi pomaže razumjeti ono što danas mnogi više ni ne pokušavaju razumjeti.
Što je to restauracija?
Restaurator je majstor koji mora znati popraviti ozljede od "prolaznosti vremena" te biti neprimjetan u "krpanju" prošlosti. On popravlja tuđu plemenitost bez prava na vlastitu. Smiješno je iščekivati divljenje, a tvoj dodir tijekom popravljanja djela se niti ne vidi.
Dakle, zanimaju te stari majstori. Tko bi onda bili neki tvoji uzori?
Definitivno Tizian. Zatim Caravaggio, Rembrandt, Vermeer...To su ljudi koji su s malo napravili puno. Njihova promišljenost i tehnička izvrsnost su za mene vrhunac onoga što umjetnost može biti.
Je li teško baviti se takvim slikarstvom danas?
Jako. Mnogi pigmenti više nisu dostupni. Alati, vrijeme, prostor, sve to je skupo. Današnji ritam ne dopušta tu razinu posvećenosti. Ljudi više ni ne znaju što gledaju jer se koriste umjetne boje, industrijska punila, efekti koji nemaju dubinu. I onda ti se dogodi da moraš posegnuti za kompromisima. Ispadne da radiš nešto što je već na rubu zanata, a u stvari se radi o temeljima. O duboko ukorijenjenom znanju i tehnikama likovnog jezika sa svojim pravilima, normama i skladom koji se razvijao stoljećima.
Razumije li današnja publika taj trud?
Iskreno? Ne baš. Ljudi danas nemaju znanje ni jezik da bi to prepoznali. Umjetnost je postala stvar dobre priče, a ne same slike. Dovoljno je da netko kaže "ovo predstavlja moju tjeskobu" i rad dobiva vrijednost, bez obzira na tehniku, znanje, sadržaj.
Kakvo je tvoje iskustvo s Akademijom?
Već od prijemnih ispita stvari su bile krivo postavljene. Profesori često žele ostaviti svoj trag na studentima, pa svi na kraju rade u sličnom stilu. Nije to nužno loše, ali gubiš individualnost. Kod nas se preskaču temelji, odmah se ide u avangardu i emociju. Vanjske akademije, recimo u Italiji, Nizozemskoj, Švedskoj, one njeguju klasiku i onda iz toga puštaju studente da razviju svoj stil. Kod nas je sve naopako.
Smatraš da te Akademija ne priprema za stvarni svijet?
Za restauraciju da, ali na slikarstvu definitivno ne. Premalo se traži tehnička izvrsnost. Mladi ljudi, bez dovoljno znanja, odmah izražavaju emocije. A to je zapravo nešto što se gradi godinama.
Slikarstvo ti je bio prvi odabir. Je li ti žao što nisi na tom smjeru?
Ne, nije mi žao. Slikarstvo je posao koji se mora raditi sam, doma, uz puno čitanja i prakse. Akademija ti ne jamči znanje. Dapače, može te ugušiti. Danas stvaramo likovno polupismene umjetnike jer se forsira koncept, a ne znanje. Umjetnost postaje površna, jeftina, kao i sve oko nas.
A tko danas uopće odlučuje što vrijedi kao umjetnost?
Publika. Novac. Tržište. Ako se nešto kupuje, onda i vrijedi. Ako se slika dobro prodaje, ona automatski postaje "važna", bez obzira na to je li zapravo dobra. To je odraz našeg društva. Živimo u jeftinom vremenu, i umjetnost to odražava.
Osjećaš li da te to ograničava?
Apsolutno. Ja ne želim u taj koš, ali teško je opstati izvan toga. Sustav već ima zacrtano što želi vidjeti. Ako nisi dio toga, ne postojiš. To te demotivira. Ne želim stvarati da bih se uklopio, nego da bih bio iskren. Ali teško je doći do publike koja to prepoznaje.
Čini se da si ogorčen i ljut stanjem umjetnosti danas. Zašto?
Ne ljut, ali razočaran. Ne zbog uspjeha drugih, već zato što se često zaboravlja da umjetnost traži posvećenost. Ne vjerujem u talent, vjerujem u rad, volju i potpunu predanost. Veliku ulogu tu igra i sreća, poznanstva, marketing…A osim toga, danas često ne prepoznajemo rad, nego priču oko njega. A kad se sve proglašava vrijednim, umjetnost gubi svoj smisao. Ako je sve jednako, zašto bih se onda trudio?
Što te unatoč svemu i dalje motivira da slikaš?
Gura me iskrena zaljubljenost u slikarstvo. To je nešto što osjećam duboko, gotovo kao duhovnu povezanost sa slikarima kroz povijest. Znam da ono što radim možda sada neće biti primijećeno ili shvaćeno, ali osjećam potrebu iskoristiti taj poriv dok ga imam. Želim da moja djela, čak i kad mene više ne bude, stoje sama za sebe, da govore ono što riječima nije lako opisati. Upravo zato težim tomu da ta djela budu neprolazna, da zrače iskrenošću koja nadilazi vrijeme.
*Ovaj intervju nastao je u sklopu kolegija Umijeće intervjua na studiju novinarstva pri Fakultetu političkih znanosti
